Američki metalci Disturbed vratili su se na europsko tlo kako bi proslavili 25 godina albuma “The Sickness” kojim su započeli svoj diskografski put i odmah postavili letvicu dosta visoko. U Papp László Budapest Sportarénu u Budimpešti došli su u pratnji thrash metala velikana, Megadetha, koji su pak nedavno najavili zadnji album i oproštajnu turneju.
Tako je to ponekada u glazbenoj industriji – jedne godine ste nositelji turneje, a druge godine ste sporedno ime. Tako je barem za Megadeth, legende thrash metala predvođene sjajnim Daveom Mustaineom, a koje sam, vrlo zanimljivo, već drugi put gledao uživo kao sporedno ime na nečijoj turneji i to oba puta na istom mjestu. Godine 2020. su nastupili prije Five Finger Death Puncha, a sada prije Disturbeda. I bez obzira što su za svoje fanove najavili zadnji album i oproštajnu turneju, Megadeth su protutnjali pozornicom, dok ih je publika, a vjerujem da su tu bili i oni koji su više došli zbog njih nego glavnog imena, jako lijepo prihvatila pjevajući neke kultne pjesme u sav glas. Nakon svake izvedbe publika im se dostojno naklonila, a pogotovo na kraju setliste gdje smo čuli kultne “Peace Sells”, “Symphony of Destruction” i “Holy Wars… The Punishment Due”. Koncert su otvorili s “Hangar 18” i prvo sam u foto pitu mislio da je vokal Davea Mustainea skroz ugašen, ali kad sam otišao na tribinu skužio sam da ipak pjeva, iako nema više tu snagu kao prije, što je i logično – čovjek ima 64 godine i preživio je rak grla. No, svirka je bila impresivna, tko voli klasičniji metal, naravno. Izmjenjivanje solaža između Mustainea i najnovijeg člana benda, finskog gitarista Teemua Mäntysaarija, bilo je užitak za slušati – brzo prebiranje prstima po žicama nije lako, ali se na njima vidi da su uigrani, što je nevjerojatno za člana benda koji je tek dvije godine tu. Na tribini se nije moglo razaznati što Dave točno pjeva, ali je zvuk same svirke bio dosta dobar. Nekako je sve brzo prošlo, kako je i tempo pjesama dosta brz, ali su nas dobro zagrijali za ono što slijedi.
Mijenja se izgled pozornice za glavno ime, američki Disturbed, otkriva se puna snaga produkcije i kroz pola sata, sada već standardno, na pozornicu zavezan s maskom na licu i u kolicima poput Hannibala Lectera stiže pjevač David Draiman. I to je zapravo to jer nakon toga ustaje iz kolica, skida masku, a izraz na licu ostaje isti. Izgledalo mi je kao da David nije bio zainteresiran previše za ovaj koncert, barem se to tako osjetilo na izrazu lica. Vokalno odmah kreće žestoko, pokazuje svu moć i raspon svojeg glasa, zbog čega je ovaj bend postao i prepoznatljiv na (nu) metal sceni. Prvi dio koncerta vezan je isključivo za album “The Sickness” i zapravo su prve pjesme one najmoćnije, a koje su doživjele i najveću popularnost jer su objavljene i kao singlovi – “Voices”, “The Game”, “Stupify” i meni omiljena “Down with the Sickness” koja ih je lansirala u metal orbitu te 2000. godine. Nevjerojatno je da je već četvrt stoljeća prošlo od tog trenutka. Popularnost benda je od tada brzo rasla što ih je svrstalo među najslušanije metal bendove novog milenija. A svi njihovi albumi do kratkog razilaska benda 2011. godine debitirali su na čelu Billboarda. Zaista impresivno!
Kao da je bend postepeno otkrivao dodatne elemente produkcije pozornice sve do potpune ekstaze u drugom dijelu. Bilo je tu raznih efekata, od ogromne količine plamena koji je izlazio iz konstrukcije pozornice, do ogromnog čovjekolikog čudovišta koje se odjednom podiglo iza benda. Zaista svaka pohvala za produkciju pozornice i light show koji je sve odlično pratio. Publika je bila dobro raspoložena, ali čudna. Nije tu bilo nekih šutki i ostalih stvari tipičnih za metal koncerte, iako su mnogi pjevali njihove pjesme i uživali u svakom trenutku. Čudan je bio i David, ali on je oduvijek bio čudan – nema tu emocija na licu, osmijeha, komunikacije s publikom osim standardnog “ruke u zrak” i sličnih poziva. Čak i njegovo ponašanje na pozornici je netipično za ovakve koncerte, doslovno se šetao od catwalka do središta pozornice uz minimum, da tako kažem, divljanja. Dok je recimo gitarist Dan Donegan bio najviše raspoložen i često je bio blizu publike, a lijepo je i pozirao fotografima.
Prije nego što je završilo izvođenje albuma “The Sickness” i prije nego što se bend povukao na 20-minutnu stanku dok su publici prikazivali kadrove sa snimanja albuma prije 25 godina, upriličen je jedan poseban performans uslijed izvedbe pjesme “Meaning of Life”. Frontmen je završio na električnoj stolici dok smo s razglasa čuli glas osobe koja ga osuđuje na smrt, među ostalim zbog svojeg nastojanja da ovo bolesno i zatrovano društvo učini boljim. Kaže to za sebe osoba koja se potpisuje na izraelske rakete koje ubijaju na desetke tisuća Palestinaca. David je inače osoba koja ima ekstremne proizraelske stavove i koja je svoje kolege sa scene, poput Rogera Watersa iz Pink Floyda, prozvala nacističkim drugovima, odnosno Toma Morella iz Rage Against the Machine sramotnim, a krivac za palestinske žrtve, kako je izjavio, je isključivo Hamas koji svoje ljude koristi kao topovsko meso. Nekako mi je onda logično hladno ponašanje Davida na pozornici, kada nema ni mrvicu ljudskosti u sebi dok se potpisuje na oružje i postaje supočinitelj. Tada je imao osmijeh na licu, dok u Budimpešti na koncertu taj osmijeh nisam vidio. Nakon ovog performansa s električnom stolicom i njegovim krvarenjem iz glave, pojavio se i ostatak benda obučen u isto narančaste zatvoreničke odore. I uz sve to David je i dalje ostao hladan što me stvarno čudi za jednog frontmena.
Do kraja koncerta bend je izvodio svoj best of repertoar, a gdje su se posebno istaknule “Bad Man”, “The Light”, kada je od publike David tražio da upale svjetla na mobitelima dok izgovara ove riječi, odjavna “Inside the Fire” te obrade pjesama “Land of Confusion” Genesisa i “The Sound of Silence” Simona & Garfunkela. Oduvijek sam govorio da mi potonja obrada nije ništa posebno osim što pokazuje Davidove pjevačke mogućnosti, a uživo je bila još manje impresivna. Izveli su je ogoljeno uz pratnju klavira. Oproštaj od publike bio je obilježen puštanjem pjesme “Ring of Fire” Johnnyja Casha.
Kad me netko pitao sljedeći dan kako je bilo na koncertu, rekao sam da je svirka bila super, ali da je sve generalno bilo dosadnjikavo. Pri tome sam više mislio na Disturbed čija je izvedba bila sjajna, kao i sama produkcija, zvuk, light i pitorehnika, ali nešto je ovdje falilo da bi dojam bio puno bolji. Možda me samo David kao osoba razočarao, a možda više ova glazba nije toliko napeta kao što je bila prije 25 godina.
Foto: Nikola Knežević