Rijetko koga nije šest sezona povijesne TV serije “Downton Abbey” oborila s nogu, koga te teme zanimaju, naravno. ITV-jeva (ne, nije BBC) serija, čiji je kreator Julian Fellowes po vlastitoj priči, svakom je epizodom dobivala nove fanove i ako je vjerovati izjavama mnogih uglednih umjetnika iz svih disciplina umjetnosti, imala je fanove apsolutno svugdje. Iako je promijenila dosta redatelja, toliko je Fellowes sjajno postavio scenarij da su mogli homogeno djelovati pa se činilo da je radi tek nekolicina ljudi.
Glumački ansambl uglavnom britanskih (ako ne računamo sjajnu Elizabeth McGovern) karakternih glumaca je briljirao, a mnogi su dali svoje najbolje role. Scenografija, fotografija, kostimi, frizura i šminka su bili spektakularni, a dvorac Highclere Castle u Hampshireu, Engleska, koji je “glumio” Yorkshirski Downton Abbey, uistinu je očaravajući. Uz to je glazbena podloga i glavna tema TV serije i sva tri filma fantastična i nevjerojatno prepoznatljiva. Potpisao ju je britanski skladatelj John Lunn, a izvodio uglavnom The Chamber Orchestra of London.
Serija prati aristokratsku obitelj Crowley koja stoluje Downton Abbeyjem i njihovu poslugu u post-edvardijanskoj eri, odnosno u vrlo širokom vremenskom rasponu od početka 20. stoljeća, te pokriva neke od najznačajnijih događaja: od potonuća Titanika 1912., Prvog svjetskog rata, pandemije španjolske gripe, irske borbe za neovisnost i formiranja slobodne države Irske 1922. pa sve do neuspjelog minhenskog puča kojim je Adolf Hitler pokušao preuzeti vlast u Njemačkoj, te vremena neposredno prije Drugog svjetskog rata 1939. i propadanja aristokracije čime TV serija završava. Iako su nabrojani događaji svakako krucijalni za povijest, oni niti u jednom trenutku ne preuzimaju posve primarnu zadaću serije odnosno priče, a to je pogled u živote vlasnika i posluge u Downton Abbeyju. Tako se možda nakon 3. ili 4. sezone čini da “smo sve to već vidjeli” iako ima stalno novih zapleta i dodatnih likova kako se koji povijesni događaj ili razdoblje razvija u pozadini.
To je možda najpovršniji i najjednostavniji opis same serije (pa tako i filmova), no zapravo je potka koja prožima ovu seriju zapravo puno ozbiljnija i važnija: među spomenutim kulisama se cijelo vrijeme provlači borba za osamostaljenje, oslobođenje i ostvarivanje ženskih prava u društvu na ovaj ili onaj način, ali i prava radnika i potlačenih (posluge). Svatko se bori na svoj način i prema svojim mogućnostima, pa je tako sasvim drugačija borba (skoro preuzetna) kada se nasljednica obitelji Crawley (Lady Mary – uloga karijere za Michelle Dockery) – vlastelina Downton Abbeya bori za pravo da uistinu ona bude nasljednica iako je ženskog roda, a to se u “to vrijeme nije moglo postići”. Posve drugačije se bori Gwen (izvrsna Rose Leslie iz “Igara prijestolja”), sobarica koja ne želi cijeli život nekoga služiti nego učiniti nešto više od svoga života, educirati se nekako, postići nešto…
Stoga nije ni čudno da je serija imala mnogo poklonika. Nabrojavši sve ovo, a da nisam ni spomenula desetke nominacija i nagrada, čak rekorda kojih je serija ostvarila, i ne čudi da se nakon 2016. kada je prikazana posljednja sezona serije, a u to isto vrijeme je krenula nova serija istog tipa “The Crown” o stvarnim likovima, britanskoj kraljevskoj obitelji iz vremena tada još vladajuće, kraljice Elizabete II – zanimanje javnosti je bilo ogromno za tu vrstu tema.
Stoga nije bilo nimalo čudno što je odlučeno da se snimi zaseban film, “Downton Abbey” za kino distribuciju, što je i učinjeno. Uspjeh filma “Downton Abbey” iz 2019. bio je vrlo dobar, uz malo uloženog novca je dobacio do 200 milijuna dolara zarade. Nekako mislim da sam u pravu kada kažem da film nisu išli gledati samo die hard fanovi serije, nego i svi koji nisu mogli prežaliti završetak iste, iako ona ruku na srce završava vrlo zadovoljavajuće.
No, tvorci filma su se pametno dosjetili da ne “obrađuju” nikakve priče verzije prequel ili sequel već su se u zasebnoj priči pozabavili s idejom što bi se događalo da se u Downton Abbeyu iznenada najave i pojave, makar i u prolazu, britanski kralj i kraljica – koji to kaos može nastati, ali se prikazala i velika razlika između najpovlaštenijih, onih manje (srednja klasa aristokracije) i onih najnižih (posluga). Ako mene pitate, odlična tema za samostalni film i šire mase osim fanova, ali bih rekla da je ostala publika film više doživjela kao dodatno crpenje glavnih tema, baš jednako kako je to bio slučaj i s popularnom serijom “Seks i grad” i njihovim samostalnim filmovima, iako su oni dobacili mnogo više dolara na box officeu.
Dakle, prvi film iz 2019. se bavi posjetom kralja i kraljice u Downton Abbey i uz veliku većinu istih likova i glavnih glumaca koji su ponovili sudjelovanje film je na sveopće zadovoljstvo odradio što je i bilo planirano. Nakon par godina žal za završetkom serije i istovremeno potražnja za istom, producenti su odlučili napraviti drugi film s opet većinom likova i glumaca koji su ponovili uloge, nazvan “Downton Abbey: A New Era” (“Novo doba”) iz 2022. godine kada je taman završavala i TV serija “Kruna” (“The Crown”).
Novi film se manje bavio propašću vlastelinstva odnosno plemstva, jer je bio smješten u 1928. godinu (a o tome upravo govori treći i finalni film iz niza, naše recenzije “Downton Abbey: The Grand Finale”/”Veliko finale”), a više izvrsnim zapletom kako je matrona obitelji grofica Dowager, majka grofa Roberta Crawleya (fantastična Dame Maggie Smith kojoj je to bila jedna od posljednjih uloga prije nego je preminula prošle godine), dolazi u posjed, odnosno nasljeđuje vilu na francuskoj Rivijeri. Iako je film zaradio tek nešto manje od 100 milijuna dolara, broj dva je ujedno i najbolji film od tri ponuđena. Kraj filma već nagovještaj velike promjene i u obitelji i plemstvu, a fanovi su se ujedno i oprostili od voljene Lady Dowager. Koliko je Dame Maggie Smith i njen lik nosio seriju, iako nije bio glavni, govori i to kolika je praznina nastala u trećem filmu, “Veliko finale”.
“Downton Abbey: Veliko finale” možete još pogledati u našim kinima Cinestar i bez obzira što nije najbolji dio franšize, svakako ga se isplati pogledati, mada možda najviše na TV-u. Ima svoju vrijednost, a to je pregled događaja i situacija kada plemstvo definitivno gubi svoj utjecaj, položaj, financije i općenito susreće se s nezamislivim: borba za goli opstanak. Iako je u filmu fokus primarno stavljen na borbu za zadržavanje dvorca Downton Abbey u obitelji, a onda na tranziciju upravljanja Downton Abbeyjem s grofa Crawleyja (siguran i vrlo uvjerljiv Hugh Boneville, kojeg se možda sjećate kao smotanog luzera Bernieja iz “Nothing Hilla” s Hughom Grantom i Juliom Roberts) na Lady Mary – nešto što grofu Crawleyju nikako ne ide od ruke, iako ne radi razloga kojeg bi očekivali: ne zato što je Lady Mary žensko, nego što mu teško pada predaja vlasti. Iako da budemo fer prema filmu treba reći da je i primopredaja na Lady Mary u filmu kamen spoticanja, ali opet ne radi očekivane rodne nejednakosti u nasljeđivanju, već je Julian Fellowes malo zakomplicirao i zagolicao s novom tabu temom toga vremena: razvodom i sramotom u društvu kojoj su razvedene osobe, a opet, naročito žene podvrgnute.
U tom kontekstu su sva tri filma vrijedna ostvarenja kao i osnovna baza, TV serija, ali upakirana u iznimno pitka, ne i površna, ostvarenja koja se lako gledaju i uz koje ćete se i nasmijati i zabaviti, ali i debelo zamisliti.
Nije slučajno da franšiza “Downton Abbey” u prosjeku ima visoke ocjene na svim platformama. Možda je finalni film malo podbacio u odnosu na očekivanja kao zadnji uradak, ali to je više problem jer se očekivao neki big boom, neki možda spektakl, a završio je vrlo emotivno uz Lady Mary koja preuzima Downton Abbey, ali uz odlazak velikog broja obitelji i posluge, pa je kraj i prilično tužan za nju, a bogme i za gledatelje. Je li to najbolji završetak, prosudite sami, ali je izvjesno da je posljednja trećina filma, ne i sam kraj, prilično zašećeren jer se među likovima ostvaruje prenekoliko (daleko previše) unija i svi sretno odjašu u suton (osim Lady Mary). Osobno bih voljela kraj s manje šećera te vrste, a više emotivnog optimizma s lady Mary i za nove životne pobjede. Kako god, vrijede i serija i sva tri filma, naročito u predstojećim zimskim danima uz tople dekice i vrući čaj (bez mlijeka, molim!)