Kada spomenemo irsku glazbenu scenu prvo što nas asocira na nju su The Poguesi, The Dublinersi, U2, Sinéad O’Connor i slični, ali kako vrijeme prolazi tako se javljaju neki novi bendovi i današnjim generacijama prve asocijacije postaju sve popularniji Kneecap, nevjerojatno energični Fontaines D.C. ili pak nešto iskusniji God Is an Astronaut.
Zanimljivo, od svih spomenutih irskih glazbenih imena u uvodu samo Kneecap nisu bili u Hrvatskoj, dok su Fontaines D.C. i God Is an Astronaut postali pravi miljenici hrvatske publike. Dok su se Fontaines D.C. vratili ove godine na INmusic festival, God Is an Astronaut nakon Močvare 2023. godine sada stižu u Tvornicu kulture 18. listopada. Uoči koncerta Boris Abramović razgovarao je s jednim od osnivača benda, odnosno jednim od dvojice braće blizanaca Kinsella, Torstenom. Ovaj frontmen, pjevač (na onim rijetkim vokalno-instrumentalnim pjesmama) i gitarist benda, otvoreno govori o ljubavi prema Hrvatskoj, odnosu s ocem koji je iznenada preminuo prije nekoliko godina i koji je bio inspiracija za snimanje novog albuma, a dotaknuo se i današnjeg svijeta u kojem živimo, glazbene industrije, orijentalnih utjecaja na njihov zvuk, filmske glazbe te violončelistice Jo Quail koja nastupa prije njih, dok je ujedno i sudjelovala u snimanju albuma.
Pozdrav i dobrodošli ponovno u Hrvatsku. Nekoliko ste puta svirali u Zagrebu, očito vas ljudi ovdje vole i očito se osjećate dobro dolazeći ovdje. Kakva je vaša posebna veza s hrvatskom publikom i kako vam se ovdje sviđa?
“Hrvatska je oduvijek bila posebna za nas. Publika ovdje stvarno sluša, emocionalno se povezuje s onim što radimo. Nije to samo energija ili buka, postoji svijest u prostoriji koja je čini zajedničkom. Možete osjetiti kako ljudi upijaju atmosferu, ne samo reagiraju na glasnoću. Ta je veza rijetka i svaki put kad se vratimo osjećamo se kao da se vraćamo negdje gdje nas već razumiju.”
Ovaj put promovirate svoj novi album „Embers“ koji je već dobio dobre kritike. Kakav je bio proces stvaranja ovog albuma, kako ste odabrali svoje suradnike i gostujuće glazbenike?
“‘Embers’ je napisan nakon što je naš otac Thomas iznenada preminuo u studenom 2023. Cijeli album je posvećen njemu. Postao je način obrade svega, tuge, zahvalnosti, osjećaja protoka vremena. Radili smo s ljudima koji su mogli prevesti tu emociju u zvuk. Jo Quail svira violončelo kroz cijeli album i unijela je nevjerojatnu dubinu. Dara O’Brien svirala je sitar i druge etničke instrumente, što je nešto što nas je otac uvijek poticao da istražujemo. Sean Coleman dodao je citru i efekte trake, a moj prijatelj Jimmy Scanlan svirao je dodatne gitare. Svi koji su sudjelovali su razumjeli prostor u kojem smo se emocionalno nalazili. Nikada se nije radilo o tehničkoj sposobnosti, već o empatiji.”
Na koji način je „Embers“ logičan nastavak vaših prethodnih albuma i na koji je način ovaj album zasebna priča od ostalih materijala u vašoj diskografiji?
“Nosi isti DNK kao i naši raniji radovi, melodiju, atmosferu i taj kontrast između svjetla i tame, ali ovaj se čini ljudskijim. Ako je ‘Epitaph’ bio tuga u svom najsirovijem obliku, ‘Embers’ je refleksija. Radi se o onome što ostaje nakon gubitka. Glazbeno, premošćuje gdje smo bili i kamo idemo, ali također stoji samostalno kao nešto vrlo osobno.”
Postojite već više od 20 godina, što se promijenilo u bendu od početka i kako ste se promijenili kao ljudi?
“Kad smo počeli, vodio nas je prkos. To je bio naš posljednji pokušaj stvaranja glazbe bez kompromisa. S vremenom naučiš da opstanak u ovoj industriji nije samo stvar kreativnosti, već i izdržljivosti i ostajanja vjernim onome u što vjeruješ. Kao ljudi mnogo smo se promijenili. Naučili smo da su odanost, dostojanstvo i iskrenost važniji od ambicije. Shvatiš koliko je sve krhko, pa se usredotočiš na stvari koje traju, povjerenje, poštovanje i samu glazbu.”
Svi vas svrstavaju u post-rock žanr, ali vaša glazba nije samo post-rock. Slika je puno šira. Koliko su na vas utjecali razni žanrovi i što je u konačnici oblikovalo glazbu koju izvodite?
“Nikada nismo namjeravali pripadati nijednom žanru. Post-rock smo otkrili slučajno, samo smo kombinirali elektroničke elemente, rock i ambijentalne teksture, a ljudi su ga počeli tako nazivati. Naši utjecaji oduvijek su bili široki. Pink Floyd, Kraftwerk, My Bloody Valentine, The Cure, NIN, Massive Attack, The Moody Blues, Soundgarden, Whipping Boy i Brian Eno oblikovali su nas na različite načine. Glazbu prvo doživljavamo kao atmosferu, a zatim kao žanr. Jedna nota s namjerom ponekad može reći više od zida gitara. Naš cilj je uvijek bio iskreno uhvatiti emocije, a ne uklopiti se u kategoriju.”
Koliko ste pod utjecajem današnje glazbene industrije, koliko snažno se možete odupirati i koliko današnji svijet koji se mijenja svakodnevno utječe na glazbu općenito, a na kraju i na vašu glazbu?
“Modernu industriju pokreću algoritmi i vidljivost, a ne umjetnost. Sve se prebrzo kreće, a umjetnici su pod pritiskom da ostanu stalno aktivni, umjesto da kažu nešto smisleno. Pokušavamo se tome oduprijeti razmišljajući dugoročno. Nikada nas nisu zanimali trendovi. Ako ih juriš, nestaješ kada trend izblijedi. Svijet oko nas definitivno utječe na emocije iza glazbe, tjeskobu, kaos, neizvjesnost, ali pokušavamo to izraziti kroz atmosferu, a ne komentar. Cilj je i dalje isti kao i prije dvadeset godina, stvoriti nešto stvarno.”
Vaši instrumentalni zvučni pejzaži sa širokim emocionalnim rasponom svakako imaju i filmsku kvalitetu. Kakva su vaša iskustva s filmskom glazbom i postoje li kakve
ponude pred vama?
“Oduvijek smo pisali na način koji se čini vizualnim. Svaka pjesma počinje slikom ili raspoloženjem. Zato ljudi često opisuju našu glazbu kao filmsku. Imali smo ponude prije i to je nešto što bismo željeli istražiti kada se pojavi pravi projekt. Glazba zahtijeva suzdržanost, znanje kada ne svirati, a to je već dio našeg pristupa. Najbolja glazba ostavlja prostora mašti.”
Orijentalni utjecaji mogu se čuti na novom albumu. Gdje ste pronašli inspiraciju za njih, putujući svijetom ili jednostavno slušajući razne glazbene utjecaje?
“Ti utjecaji su uglavnom dolazili iz slušanja, a ne od putovanja. Naš otac je volio indijsku klasičnu glazbu i upoznao nas je s Ravijem Shankarom kad smo bili mladi. To je ostavilo dojam. Na albumu ‘Embers’ sitar i citra su dodali duhovnu, gotovo bezvremensku dimenziju. Nije se radilo o imitaciji, već o hvatanju tog osjećaja misterije i mirnoće koji ti zvukovi nose.”
Kakva se glazba svirala u vašim domovima dok ste odrastali i što članovi benda God is An Astronaut slušaju u svom domu danas?
“Odrastali smo okruženi glazbom. Naš otac je svirao bas u psihodeličnom rock bendu 60-ih godina pod nazivom The Orange Machine, pa je kuća bila ispunjena pločama Pink Floyda, Bowieja, Beatlesa, Led Zeppelina i Moody Bluesa. To je oblikovalo naše razumijevanje atmosfere i melodije. U posljednje vrijeme slušam najnoviji album grupe The Cure i novi album Jo Quail, ‘Notan’. Svi slušamo široko, od ambijentalne glazbe i klasike do eksperimentalne i starih favorita poput Cana i The Kinksa. Nije baš važno koji je žanr, sve dok se čini iskrenim i budi u vama osjećaje.”
Jo Quail, skladateljica i virtuozna violončelistica, nastupit će prije vas u Tvornici kulture. Kako ste je upoznali i kako je započela vaša suradnja?
“Jo smo upoznali u Londonu prije nekoliko godina kada je bila posebna gošća na otvaranju koncerta. Uvijek se trudimo izaći i barem poslušati nekoliko pjesama predgrupa, ali na Jo smo ostali cijeli set. Njeni nastupi su nešto što se mora vidjeti, postoji takva snaga i emocionalna preciznost u onome što radi. Nakon te večeri ostali smo u kontaktu i kada se ukazala prilika za suradnju, sve se odvilo potpuno prirodno. Svirala je na ‘Ghost Tapesu’, zatim na ‘Embersu’, a njezin doprinos donio je pravu dubinu i osjetljivost oba albuma.”
Hrvatska publika očito voli irske bendove i glazbu, od The Poguesa i The Dublinersa, do U2-a, The Cranberriesa i Fontaines D.C. Što ili tko vam je najdraži iz irske glazbe?
“Tijekom godina nastupalo je toliko sjajnih irskih umjetnika, ali moji osobni favoriti bili bi Whipping Boy, My Bloody Valentine i Rollerskate Skinny. Svaki od njih stvorio je nešto jedinstveno, iskreno i ispred svog vremena. Uhvatili su tu emocionalnu dubinu po kojoj je irska glazba poznata, ali bez praćenja ikakve formule.
Što možemo očekivati u Zagrebu, što pripremate za svoj sljedeći koncert ovdje?
“Očito ćemo svirati nove pjesme s albuma ‘Embers’, ali i neke starije pjesme. ‘All Is Violent, All Is Bright’ ove godine slavi dvadeset godina, tako da nas možete očekivati kako izvodimo neke komade s tog albuma zajedno s nekoliko drugih iz naših ranijih radova.”
—
Ulaznica za koncert u Tvornici kulture 18. listopada još ima, a mogu se kupti u sustavu Core Event po cijeni od 24 eura, a na dan koncerta, ako ih ostane, koštat će 28 eura.
Foto: Promo