Zaslužujemo li mi stvarno koncerte? To mi je pitanje par puta prošlo kroz glavu za vrijeme opakog tuluma u petak, 17. listopada. Mjesto radnje je dobro poznata Barba Negra u Budimpešti, a krivac za to pitanje je dugoiščekivani povratak pionira drum & bass zvuka, Penduluma. Ustvari „krivac“ nije Pendulum nego publika, ali do toga ćemo doći nešto kasnije.
Večer u 20h otvara britanski rock duo modernog zvuka Alt Blk Era. Sestre Nyrobi i Chaya energično miksaju široku paletu žanrova i stilova čiji finalni produkt zvuči svježe te bi sve dobro prošlo da nije bilo jednog detalja koji ubija ovakve svirke. Maknite playback vokale! Sestre imaju i više nego dovoljno energije i čisto solidne vokale koje ne treba skrivati iza matrice. Umjesto da me njihov nastup pokrene i raspleše, ostao sam razočaran u TikTok generaciju izvođača (zvučim staro, a jedva da imam 30). Sva čar koncerata leži u tome da je ono što vidimo i čujemo u stvari to. Publika želi i očekuje organsko povezivanje s izvođačem, a ovakva ukrašavanja vokala i skrivanje rezultira upravo suprotnim. Šteta jer Alt Blk Era uistinu ima potencijala ako se odmaknu od plastičnih i umjetnih nastupa.
Možda zvučim čangrizavo i razočarano, ali dobra volja i uzbuđenje me nije ni na sekundu napustilo. Ipak se radi o koncertu koji čekam godinama. Još otkako je izašao album „Immersion“ 2010. godine i suradnja sa švedskim In Flamesom, rodila se ljubav između mene i australskih drum & bass divova Pendulum. Njihova glazba je bombastična i moćna, a možete misliti kakvo je moje i razočarenje svih fanova bilo kada su rekli kako prestaju s radom. Dugo je vremena prošlo, članovi benda su imali neke druge projekte, a Hrvatsku je čak posjetio Pendulum DJ set na Sea Star festivalu 2017. godine. No, svaki će fan ovakve glazbe reći kako svirka uživo nebrojeno puta nadjačava DJ set. I onda se dogodilo čudo. Pendulum se vratio u Europu i to s prvim albumom nakon 15 godina.
„Inertia“ je sve što smo željeli pa i još više. Dobro poznati zvuk učvršćen je još jačim rock i metal utjecajima te brojnim energičnim suradnjama. Koncert su otvorili upravo s takvim pjesmama. „Napalm“ i „Save The Cat“ su bombastične, adrenalinom napucane stvari koje tjeraju na skakanje, divljanje i pjevanje. Zamislite moj šok kada su prvi redovi ostali potpuno mirni i gledali mene kao luđaka koji skače na kakvom koncertu klasike. „Hej, ljudi, pa ovo je j***** Pendulum“, došlo mi je da se izderem jer nisam kanio provesti koncert u pasivnom promatranju. Znam kako svatko uživa u svirci na svoj način, ali postoje nepisana pravila ovakvih svirki, a jedno od njih govori kako, ako želiš neometano i u miru gledati svirku, povučeš se sa strane. Zna se kako će se ispred stagea otvoriti šutka. I onda se vratim na pitanje s početka teksta, zaslužujemo li mi uistinu ovakav povratak, svirku i energiju bez da vratimo djelić toga nazad. Bend to zaslužuje!
Srećom, pjevač Rob se nakon par pjesama obratio i zatražio circle pit te je s time označen početak kaosa koji se nije zaustavio čak ni nakon završetka svirke. Novi album prihvaćen je izrazito dobro te je velika većina publika znala tekstove novih pjesama no zna se kako će „Blood Sugar“ i „Crush“ izazvati još jaču i luđu reakciju. Rob ima poseban, gotovo miran vokal koji je prirodan i zanimljiv kontrast često agresivnoj svirci i zvuku koji je težak na sve najbolje načine. Glazba uistinu funkcionira najbolje kada ima kontraste u sebi, a to Pendulum radi s lakoćom. Nešto mirnije stvari poput „Nothing for Free“ i „The Island pt. I“ dale su publici trenutak predaha kako bi se upili impresivni vizuali i rasvjeta koja je na neki način produžetak zvuka Penduluma.
Znoj se cijedi s mene, lagano ostajem bez zraka ali osmijeh na licu je i dalje tu. Teško je prestati ceriti se kada krene luda i agresivna „Halo“ ili kultna „Witchcraft“ za koju godinama tvrdim, ako je čujem uživo da će me netko morati skidati s plafona. Ok, nisam se popeo na krov dvorane, ali divljanje i kaos su bili prisutni. Iako sam već pokudio publiku, moram priznati kako je dobar dio ekipe ipak bio i više nego odlično raspoložen jednom kada su se stvari pokrenule i rasplamsale. Zadnji kaos i jedan od vrhunaca koncerta svakako je bila završna „Tarantula“ na kojoj nismo štedjeli energiju. Iako smo bili uspuhani i znojni, za mnoge je svirka proletjela prebrzo. Punih 90 minuta prošlo je u jednome dahu te ne mogu reći kako Pendulum nisu napravili odličan presjek svoje karijere, ali moje uši su htjele još. Jedna kolosalna „The Tempest“ bila bi genijalna kulminacija i završetak (ili novi početak) no razumijem i njih koji su već danas negdje u Italiji spremni za novu dozu razvaljivanja.
Za kraj bih volio odgovoriti na svoje vlastito pitanje. Da, zaslužujemo ovakve koncerte. Koncerte koji nas pune adrenalinom, energijom, snagom. Pružaju nam priliku ispucati frustracije, izdivljati se na zdrav način, uživati u bombastičnom zvuku i živjeti. Nadam se da i bend to osjeti i zna koliko cijenimo live koncerte.
Foto: Maroje Ćuk