Dugo nisam poslušao 20 pjesama u komadu svježe objavljena albuma, ali u danu kad sam dobio na slušanje “Carstvo Mediterana” (LAA, 2025.) benda BluVinil, na vlastito sam ga iznenađenje triput zavrtio. Treći album pop rock benda upravo tako nenametljivo otvara prostor i prirodno stavlja fokus na sebe, bez potrebe za nekim uobičajenim ritmom za beznadna skrolanja.
Tri sam tjedna vagao riječi bez superlativa i pretjerivanja, stresao impulzivne tendencije nakon povezivanja s prilično ambicioznim komadom glazbe, ali sada nakon što je svakodnevno bio zvučni paravan zagrebačke jeseni mogu posložiti izvagane dojmove. Neishitreno. Eto, Mateja Nakića nakon ovog albuma promatram kao neprispodobiva autora generacije do 30. godina. Lirsko živopisno kadriranje Dalmacije onome uhu odgojenom u drugom komadu zemlje jasno će oslikati topos poznat južnojadranskoj regiji. Dobili smo biografski nostalgični siže s vinjetama mladića koji u rancu života nosi priručnik za romantiku, kabanicu od Weltschmerza, džepno izdanje idealizma i čuturu cinizma o svom krajoliku u vožnji autoputom Via Zrelost.
A kako nas uvlači u teme i stihove na koje bismo refleksno bez pažljivog slušanja zvučnog konteksta mogli olako pristupiti sa sarkazmom?
Dok se izlistavaju zvučne slike ritam sekcija suptilno preuzima instrumentalno kormilo. Ili volan, bolje rečeno u ovom kontekstu. Bubnjevi i bas ne pokušavaju dominirati, a opet su kontinuirano jasni da slušatelja drže za uho (bez natezanja). Diskretno stabilan, uvijek prisutan ritam najviše pridonosi osjećaju da se pjesme ne rasipaju, nego drže zajedničku jezgru koja povezuje mediteransku liriku, emotivni ton izdanja koje se ne trudi biti konceptualan, ali biva zaokružen. Prepoznatljivo i potpisno frontmen Matej Nakić i u trećoj fazi razvija i svoje fraziranje, igrice s blagim zvukovima; način na koji “kotrlja” aliterirane Š i L daje ionako melodičnim pjesmama mekan, ugodan akustički dojam kroz grupiranje glasova. Ukratko, nećete se kod BluVinila mučiti s prepoznavanjem zvuka. Čak ni kada se u priču upletu orkestracije ili afrički obrasci.
Album čujne kantautorske lirike bliske Paulu Simonu, Cohenovoj linearnosti, očekivanoj mediteranskoj senzibilnosti, vokalnim afektiranjima Arsena (a kako i ne bi kao dio šibenskoga kulturnoga tkiva), uz nešto modernog pop-romantičnog i nostalgičnog tona temeljno obilježavaju egzistencijalna romantika, nostalgija pejzaž i zavičajnost s idejom Mediterana kao kolektivnog mita. Posvojenog pa presloženog. Tu su slike indirektno naslonjene na talijansku filmsku tradiciju u čijim će se nizanjima prepoznati suptilni estetski postupci neorealizma kroz izrazito grafičko vinjetiranje kadrova sekvenci mladosti. Ta vrlo direktno se uspoređuje s Travoltom i Umom (“Pakleni šund”), a svoj kontekst kolažira filmskim kodovima: ima tu i natruha filma ceste, vesterna i postapokalipse, naravno, u nostalgičnoj maniri gdje na svoju prošlost gleda kao što bi gledao VHS. Bez mitomanije, ali ipak mitopoetski.
I vrlo je svjestan svoje mitopoetike s uspješnom izbjegnutim posrnućem u patetiku. Svjestan je i svoje estetizacije stihova elementima kič-baroka. Naravno da to subjekta ovih pjesama stavlja u postutopijsku poziciju spram dekadentna svijeta viđenog shizofrenom lećom idealizma i dekadencije. Šibenik kao inspiracijsko uporište je, maknemo li marketinško-turistički impuls, upravo takav u svojoj industrijskoj infrastrukturi urešenoj mediteranskim elementima lijepoga. Opjevavanju mitopoetike u njemu i mjestimično uspoređenog tranzicijom prema centru, „tri sata odavde“ (Zagrebu) pristupa nerijetko intimističko-himnički gdje pjesmu koristi kao male zakletve sebi. Pop rock može imati i glas razuma.
Nakića će se povremeno čuti/čitati kako odbacuje struku psihologa u svojoj umjetničkoj sferi, ali ne treba “Carstvo Mediterana” slušati dvaput da otkrije tendencije tretiranja zavičaja psihogeografskim sredstvima, onima gdje prostor definira karakteristike osobnosti. Njegov Mediteran oblikuje škoj, otok, naravno more i sunce (naklon “Jugu” Guiliana i Marijana Bana), bura, srpanj, a lokalne konture Promina, Krka i šporki mangan 95. I gdje je on kao pjesnik svoga carstva u kojem se zna maskirati u ludu svoga života? U tranzicijskom prostoru između prošlosti djeteta i budućnosti zrelog muškarca kojeg će primarno ispjevati naglašenim slobodnim stihom potpisnog ritmičkog obrasca što pulsira između četiri i osam akcenata u emotivnim hiperbolama kao poetičkim motorom. Funkcija ‘naratora’ tog carstva je ritualna bez ikakve hermetične pretencioznosti da bi ga svatko mogao razumjeti, bilo to kroz kolokvijalizme, toponime ili argumentiranje emocija. Jednostavno rečeno, sklonost poetičnosti je i dalje pristupačna tumaču stihova napisanih da prije svega služe pjesmi. U toliko pjesama unutar cjeline teško je ne posegnuti za pop-frazeologijom ili simboličke slojeve podrediti naglašavanju melodičnosti, kao što na mjestima treba izbrusiti sintaktičku inovativnost povremeno žrtvovanu zbog refreničnosti.
Dok streaming i radija sve češće resi genijalnost pisanja a la Mala, evo me, stižem / Ajde spusti to niže još ili Noćas party sprema se / Obuci smeće svoga oca, BluVinil će dovitljivim ironijama ustvrditi: Dobro pazi što ti nudim/ Riječi su falše kao ljudi. Nepobitni vrhunac albuma, ali rekao bih čvrsto siguran i ovogogodišnje ‘zabavne’ glazbe jest centralna „Oluja riječi“ – sama polovica albuma – osobno mi nedostižna pjesma u 2025. godini. Taktilna napetost kapilari vapajem o jeziku kao bliskom, ali potrošenom sredstvu ljudi. I mladost može biti mudra pa čujemo kako se autor u svojih samo trideset godina s riječima družio dovoljno dugo da prepoznaje njihove šavove i pukotine od čega je umoran i sam, iscrpljen u spoznaji: Dao sam im previše značaja / A nisu mi značile ništa. Ne znam kojim distribucijskim kapilarama ona treba doći do mase, ali otkako je album objavljen u mom playeru već sad ima zlatnu nakladu. Sama je pjesma zaslužila zasebnu kritičku analizu i tumačenje.
Produkcijski je “Carstvo Mediterana” sniman, ako se ne varam, uživo, jedno od sjajnijih novijih zahvata Srđana Sekulovića Skansija čiji se produkcijski zahvati ne moraju mjeriti decibelima koliko osjećajem za prostor. Skansi ne gura pjesme u žanrovski spektakl i grandioznost. Čista, a nenametljiva funkcionalnost koja me produkcijski (nježno estetski) podsjeća na “Sam’s Town” The Killersa. Aranžmanima momaka benda dopušta prozračnost, melodijsku jasnoću, a instrumentalnim slojevima da grade atmosferu koja je istodobno moderna i ukorijenjena u tradiciji dalmatinskog pop-senzibiliteta sa začinima različitih zvukova prostranoga Mediterana gdje će i sjeveroafričke reference (“Ritam Maasai”) neočekivano biti kompatibilne s prepoznatljivo „jadranskima“.
Naslov albuma sam na prvi susret smatrao hiperboliziranim dok nisam nakon prvog slušanja odmah bio motiviran okrenuti ga ispočetka shvativši da potpuno legitimira koherentnu cjelinu čiju ideju pronose sve pjesme. Motivski, tematski i atmosferski kompaktan projekt.
I ne mogu zanemariti mozaičnu rozetu naslovnice “Carstva Mediterana” dizajnerice Iris Šprlja, grafički sukladan simbol ili sažetak glazbe. Osunčana, ispucala, zemljom kroz vrijeme obojana kao podovi rimskih vila, pa sada na površini tiho čuva njihove ožiljke. Radijalni floralni motiv ritmičke kompozicije podsjeća na polagano kretanje dana, na svjetlost što se širi iz jednoga središta, što je uspješna vizualna metafora albuma što stremi povratku istim izvorima: moru, djetinjstvu, toplini juga. Simboličkim čitanjem sugerira i mapu privatnoga imaginarija; osobnog carstva Mediterana. Vapi sve za pločom. Bež Vinilom.
Mislim da sam bez nepotrebnih sažetaka dovoljno argumentirao diskografski favorit 2025.
