Iz arhive Igora Jurilja (tada 22-godišnjak) izvještaj The Offspringa; Tvornica kulture, Zagreb, 5. 9. 2009. (Shit Is So Fucked Up Tour). Izvorno objavljeno 6. 9. 2009. na Muzika.hr.
Povratak u osnovnu školu i konzervirano mučenje
Kada su prije nekoliko mjeseci The Offspring najavili svoj dolazak u Hrvatsku nakon otkazanog nastupa pet godina ranije, mnogi su se s nostalgijom prisjetili osnovnoškolskih dana, ali i neuvjerljivo odbijali priznati kako jedva čekaju dolazak jednog od najpopularnijeg punk-rock benda koji su u subotu navečer rastopili zagrebačku Tvornicu kao kuću voštanih figura.
Dok su se horde crveno-bijelih kockica slijevale put Maksimira posmatrati tešku pobjedu nad Bjelorusima, poznati nam Deda Od Majica prodavao je (oko Tvornice, op.a.) sa svojim šegrtima anofišl crne majice čudnog znamenja na prsima. Čovjek bi čak pomislio da se radi o povratku u prošlost dalju od desetak godina, dok je okupljenima zapravo bilo potrebno da se sjete svojih prvih punk-rock dana kada su obožavali Offspring koje su napokon došli i vidjeti. Satima ranije okupili su se mladi ljubitelji punka s okrepljujućim pićima u rukama i kako se koncert približavao, lagano su podmazivali glasiljke.
Osim pive, tražila se karta više, no svatko je svoju čuvao kao kap vode u pustinji i uzbuđenje je nakon otvaranja pulskih socio-politički angažiranih punkera Tito’s Boys moglo započeti. Ironičan početak The Offspringa označila je pjesma “Stuff Is Messed Up” iliti eksplicitnije „Shit is Fucked Up“ kao da se obraćaju organizaciji zbog gotovo nehumanih uvjeta koncertnoga prostora s lošom ili nikakvom nužno potrebnom klimatizacijom.
istina, ja sam mislio da ću na kraju kolabirati tamo u 2. redu…al vrijedilo je svaku paru, to definitivno :D – napisao je korisnik Last.fm-a nakon koncerta.
Na odobravanje prisutnih, poostarjeli punk-rockeri nisu se zadržavali na aktualnom albumu „Rise and Fall, Rage and Grace“ već su napravili reprezentativan presjek cjelokupne diskografije, doduše zanemarujući prvijenac, pa izazvali euforiju hitovima s „Americane“ poput „Have You Ever“, ultimativnim „Pretty Fly For a White Guy“ ili „Staring in the Sun“, nakon čega je euforični Dexter odlučio usporiti malo stvari posjevši se na klavir kako bi odsvirao mnogo sporiju akustičnu verziju „Gone Away“.
Ipak, poznati po svojoj energičnosti, bend je ponovno podivljao na novu „Kristy, Are You Doing Okay?“ bacajući crne lopte za plažu u publiku i slijedeći ovaj koncertni trend koji publika očito zdušno prihvaća svaki put, kod svakog glazbenika. Osim dobacivanja s publikom, bilo je tu i žongliranja i cirkusiranja s lopticama kako bi se bar nakratko svima odvratila pozornost od vrućine koja je topila sve pred sobom kao Vincent Price u „Kući voštanih figura“ jer doista su svi bili slijepljeni, možda ne voskom, ali neugodnim znojem što je rezultiralo istovremenom ekstazom i željom za izlazak na svježi gradski smog.
Vidno iscrpljena publika za kraj je opijena vrućinom jedva zatražila povratak na bis, što su momci brzo odradili pjesmama „Want You Bad“ i iznimno popularnom „Self-Esteem“ dok se nisu otopili pod zelenkastom svjetlošću reflektora. Odličan povratak u osnovnjak pomalo okaljan neadekvatnim prostorom.
Nastavak donosi i fragment intervjua s tadašnjim basistom benda Gregom K-jem, danas formalno bivšim članom. Otkako je napustio The Offspring povukao se iz aktivnog muziciranja, a nakon sukoba s Dexterom i Noodlesom 2018. – 2019. bio isključen iz snimanja i nastupa, što je završilo sudskim sporom i izvansudskom nagodbom 2023.
Dok su odlični Puljani Tito’s Boys u Tvornici svirali kao predgrupa punk-rock legendama The Offspringu, u garderobi benda popričali smo s gitaristom i suosnivačem benda Greg K-jem o četvrt stoljeća divljanja na punk rock sceni i priupitali ga o neugodnim iskustvima s vječno zanimljivim Axlom Roseom.
U Zagrebu ste povodom, možemo to tako nazvati, vašeg ‘srebrnog’ pira kao benda. Naime, ove godine slavite 25 godina djelovanja, pa me zanima možeš li nešto reći o tom burnom četvrt stoljeća dugom putovanju?
Kad kažeš 25 godina zvuči kao da se radi o cijeloj vječnosti. Stvari nam i dalje dobro idu i sada se brinemo samo za ono što imamo pred sobom, a to je novi studijski album i ova turneja s aktualnim.
Što bi rekao da je najveći uspjeh Offspringa dosad, uzmemo li u obzir uspjeh albuma „Smash“ koji je najprodavaniji nezavisni album ikad i višestruke platinaste naklade?
Vjerojatno uspjeh „Smasha“ jer nas je to potaknulo na daljnji rad i kad ljudi pomisle na nas sjete se tog albuma, albuma koji je naš svojevrstan potpis, iako je možda „Americana“ prodana u jednako toliko primjeraka.
Možeš li nam reći zašto ste se odlučili baviti svakodnevicom u vašim pjesmama nauštrb ranijim politički motiviranim tekstovima?
Dexter je taj koji piše pjesme i prenosi sve što vidi. Ranije je bio socijalno angažiraniji jer je bio i mlađi, buntovniji, pa misliš da možeš samo tako promijeniti svijet. Kad si stariji jednostavno tražiš način da nađeš svoje mjesto u društvu i nosiš se s tim.
Ali i danas postoje goruće političke teme koje bi jako dobro mogle biti kritizirane u glazbi.
Postoje, ali nas to ne zanima jer ne želimo biti politički nastrojen bend.
Surađujete s Bobom Rockom već poduže vremena, pa me zanima kakva su iskustva iz studija s njim kao jednim odličnim producentom?
Dexter je taj koji piše tekstove, pa očekivano on provodi najviše vremena s njim, ali moja su iskustva odlična. Kad sam ja s njim u studiju imam osjećaj da istovremeno pazi na sve i prepušta sve nama. Odlično je da sluša i pušta glazbenika da radi svoje, ali cijelo vrijeme pazi na strukturu pjesme.
Nekako često spominješ Dexterovo ime kada se radi o bitnim pitanjima, pa me zanima je li on i formalno frontmen, odnosno ‘čovjek ispred benda’?
U principu je on glavni za tekstualni dio našeg benda, pa je tu neizbježan. Mislim da ako postoji neka kočnica one će je prvi opustiti i razbiti sve što paralizira bend, pa je možda u tom smislu glavni čovjek u bendu, no na kraju svega svi vrlo demokratično planiramo i radimo na pitanjima važna za bend, bez ičije prednosti.
Koji vam je najuzbudljiviji dio bivanja bendom?
Vjerojatno turneje, kad vidiš masu ispred sebe i kako reagiraju na tvoje pjesme. U studiju je drukčije jer ondje paziš da stvari ispadnu tehnički ispravne, ali biti pred publikom i zajedno pjevati je najuzbudljiviji dio svega.
Pohodiš li i sam punk-rock koncerte?
Ne, već dugo nisam bio ni ja jednom jer se nakon turneje zasitim svega i želim biti s obitelji.
Završili bismo s Axlom Roseom i šalama koje ste zbijali na njegov račun kada ste prvog travnja rekli da će se novi album zvati „Chinese Democrazy“ i on je doslovce poludio, ali naposljetku kad je shvatio da je sve bila šala primirio se. Kako je to izgledalo?
On je čovjek koji se zapleo u svom egu i ne može se otpetljati. U to vrijeme smo radili s producentom Brendanom O’Brienom koji je predložio tu šalu. Dobili smo očekivanu i željenu reakciju. On nije reagirao toliko burno koliko je možda ispalo u medijima, ali zbilja ništa strašno.
Dakle, nije baš tako bahat?
Jest, ali, kažem, ne toliko da nas je napao ili nas tužio, već su samo ljudi iz njegova menadžemnta nazvali i rekli nam da se ne smijemo šaliti s takvim stvarima i to je bilo to.
Znači, niste imali direktan susret s njim?
.. Donekle. Prije toga smo odradili nekoliko koncerata s ‘njim’, ali mi bismo izašli na pozornicu, odradili svoje i on bi cijelo vrijeme proveo u svom tour busu, a kad bi završili, on bi se popeo na pozornicu i nakon toga opet vratio u bus.
Zašto ste onda uopće htjeli s njim svirati?
Ma radilo se o Reading festivalu u Engleskoj i kako je značajan, ne možeš samo tako birati neke stvari.
* Hvala Krešimiru Blaževiću na ustupljivanju tekstova iz uredničke arhive.