Iako smo prije nekog vremena objavili recenziju prve sezone, kako smo već na završenoj trećoj, odnosno potvrđenoj četvrtoj, a pretpostavka je da niste istu baš primijetili – moramo to ispraviti, jer je serija uistinu izvrsna. Pustolovno-akcijske visokooktanske bravuroze po literarnom predlošku britanskog pisca Leeja Childa, naizgled posve u maniri nekog Johna Wicka, a opet s bazom skroz drugačije priče, pa čak i vrstom akcije.
Kome serijal John Wick nije naročito po volji (prenabrijan, “preakcijski” u smislu udri-ubij bez prestanka i sl.), tko se voli dobro zabaviti uz inteligentne i duhovite dijaloge i precizan razvoj radnje – “Reacher” je uistinu vaš odabir. To ne znači da serija neće biti odlična i ljubiteljima Wickova i “Brzih i žestokih”: ima u “Reacheru” brdo preminulih i polomljenih nakon vrhunske makljaže – ali akcija u ovoj seriji nije ni povod ni svrha, ona je nusprodukt dobro smišljene priče. Što inače ne biste uopće pomislili kada vidite glavnog lika, Jack Reachera, kakvog je zamislio i osmislio Lee Child, a savršeno utjelovio fizički snažan i moćan, no i glumački vrlo jak Alan Ritchson – posve netipične kombinacije (iako se i drugi slični snagator, slavni The Rock sve više pokazuje kao vrlo kompetitivno i kompetentno glumačko ime, što se ne može reći za stare/ije slavne snagatorske glumce).
Lee Childove knjige, njih 30-ak o bivšem, odlikovanjima ovjenčanom vojnom specijalcu koji mirovinu provodi kao “hobo”, prema vlastitim riječima “to nije skitnica” – već osoba koja ništa ne posjeduje i putuje od mjesta do mjesta, često radi posla ili u Reacherovom slučaju jednostavno putuje Amerikom, ali ga “nevolja nekako uvijek nađe” – jako su popularne, a lik Reachera gotovo moderna ikona. Prva ekranizacija bila je filmska, zapravo dvije – i iako uspješni filmovi, nisu posve ostvarili ono što sada ostvaruje serija: naime, lik Reachera je glumio svakako sposoban glumac u svakom smislu, upravo počasnim Oscarom ovjenčan Tom Cruise, ali složit ćemo se, fizički je on daleko od mrge kakvu je zamislio Child u knjigama (i tome prilagodio dobar dio svake priče ili aktivnosti glavnog lika), a utjelovio je Ritchson. “Jack Reacher” Christophera McQuarriea iz 2012. prema devetoj knjizi “One Shot”, te “Jack Reacher: Never Go Back” iz 2016. prema istoimenoj 18-oj Childovoj knjizi, redatelja Edwarda Zwicka, zaokružili su filmsku ekranizaciju, koja je pak bitno drugačija od TV serije. Recimo to tako: filmovi su bili tipično, kvalitetno, Cruiseovski po odličnim literarnim predlošcima, a serija je prilično vjerna literarna ekranizacija s likom koji kao da je izašao iz knjige na platno. Uz sve one brze, iskričave, nekad smrtno ozbiljne, a nekad uistinu zabavne dijaloge, iako je – to moramo naglasiti – Jack Reacher iznimno šutljiv tip i priča samo kada mora ili kada ima što reći. Oba filma ne daju Reacheru nikakvu potporu likova iz njegove prošlosti (brat Joe, roditelji, članovi njegove specijalne istraživačke jedinice 110 iz vojske i sl.), za razliku od serije koja je gotovo već sve to napravila u prve tri sezone.
Producenti su očito pažljivo birali i knjige po kojima je koja sezona snimljena, tako da mogu uvesti u ekranizacije i Reacherovu povijest, barem u sezoni 1 i 2. Sezona 3 je snimljena prema sedmoj knjizi “Persuader”, kod nas prevedena kao “Čovjek s dva lica”. Producenti i kreator serije, Nick Santora, zažmirili su na oba oka jer se u knjizi uopće ne pojavljue lik Reacherovog sidekicka iz 110. jedinice iz vojske, trenutno privatne istraživačice Frances Neagley, a to je jedini lik koji su producenti očito s namjerom uveli već u prvoj sezoni (rađenoj prema debi knjizi “Killing Floor” u kojoj se Neagley također ne pojavljuje). Neagley glumi apsolutno uvjerljivo odlična danska glumica Maria Sten, a posljednja je vijest da će serija “Reacher” imati i spin-off seriju upravo o Frances Neagley. Bit će zanimljivo, jer je lik Frances Neagley jako zanimljiv lik, naročito u seriji. Pa pospremite ovaj podatak negdje za budućnost.
Santora i producenti su i u drugoj sezoni odlučili s prve knjige skočiti na čak 11. “Bad Luck and Trouble” u kojoj je Reacherova povijest najviše ne samo izložena nego je i aktivni čimbenik: kada se u pustopoljini kalifornijske pustinje (u seriji zamijenjena s Catskill Mountains) pronađe izlomljeno tijelo Calvina Franza, bačenog iz helikoptera, Reacher dobiva SOS poruku od Neagley na listiću od bankomata za hitan susret. Calvin Franz je bio član njihove male vojne istraživačke jedinice 110. Neagley i Reacher uskoro saznaju da su još dva člana jedinice umrla pod čudnim okolnostima, a jedan je nestao. No posljednja dva, David O’Donnell, bivši kapetan, te Karla Dixon, bivši major se pojavljuju i kvartet pokušava saznati tko to ubija njihovu ekipu, gdje je nestali Tony Swan i kakve sve to veze ima s ilegalnom prodajom oružja između tvrtke New Age koja proizvodi zrakoplovno i ostalo obrambeno oružje američkoj vojsci i preprodavača oružja teroristima.
Sezona je izvrsna, napeta, glumački dodaci iz stare Reacherove jedinice: šeretski O’Donnel (Shaun Sipos) i Reacherova tiha patnja Dixon (Serinda Swan) izvrsno zaokružuju sliku o Jacku Reacheru (nakon prve sezona koja je dala Reacherov obiteljski background). U sezoni se pojavljuju i odlični “terminator” Robert Patrick u ulozi jako bad guya New Age korporacije, Shanea Langstona, te cool i uvjerljivi Ferdinand Kingsley kao A.M. ubojica i preprodavač oružja, koji u seriji ima veću i bolju ulogu nego u knjizi. U knjizi nema ni lika a poprilične sporedne uloge detektiva Russoa (Domenick Lombardozzi) koja je pak u seriji izvrsni dodatak i balans na dobru stranu, posveta detektivu Finleyu iz prve sezone. Kad smo već kod Finleya, Malcolm Goodwin u ulozi Finleya se pojavljuje kratko i ovdje kao gost u jednoj epizodi, a policajka Roscoe se spominje u jednom škakljivom razgovoru imeđu Reachera, Negaley i Dixon. Svakako zabavno.
Negaley, odnosno Stem i Reacher, odnosno Ritchson, i dalje imaju fenomenalnu kemiju, a isto je i s Dixon (Swan), kao što je Ritchson imao s Willom Fitzgerald (Roscoe) u smislu ljubavnog interesa.
Sezona 3 je snimljena prema jedinoj ekranizranoj knjizi koju sam pročitala nekoliko mjeseci ranije, “Čovjek s dva lica”. Serija svakako ima povećih razlika u radnjama i likovima, naročito u drugom dijelu i raspletu. Kao što sam već spomenula Neagley se uopće u knjizi ne pojavljuje i neki likovi su posve drugačije izvedeni, što me moram priznati malo smetalo kod gledanja sezone, pa je meni osobno ukupno treća najslabija, iako je realno vjerojatno jednako dobra kao i ostale.
Reacher ovaj put ne “skiće” po Americi pa ga onda “snađe nevolja”, nego nevolja kreće s njim: Reacher se neslužbeno udružuje s DEA agentima Susan Duffy i Terry Villanueva u namjeri da raskrinkaju i uhite Zacharya Becka, za kojeg DEA sumnja da se bavi krijumčarenjem narkotika pod krinkom velikog bogatog trgovca orijentalnih tepiha. Osmišljavaju otmicu Beckovog sina Richarda kojeg zatim Reacher “spašava” pritom ubijajući policajca, kako bi ispalo da je Reacher slučajni prolaznik-spasitelj. Prestravljeni Richard nagovori sumnjičavog oca da zaposli Reachera kao tjelohranitelja i useli se u Beckovu kuću koja je u stvarnosti neprobojni i nedostupni “zamak” na divljoj obali. No, Reacher ima dodatni, svoj glavni cilj: pronaći određenog Francisa Xaviera Quinna, bivšeg pokvarenog i ubojitog pukovnika, koji je mučki usmrtio Reacherovu štićenicu Dominique Kohl za vrijeme služenja u 110. jedinici, a za kojeg su svi mislili da ga je Reacher usmrtio.
I opet, sezona 3 je iznimno napeta i originalna: DEA agenti su ovdje u netipičnoj situaciji: rade “ispod pulta” na svoju ruku – Susan Duffy se pokušava iskupiti za poveći zajeb u prethodnoj operaciji pri čemu je izgubila kontakt s podmetnutom doušnicom koju sada mora izvući pošto poto. Villaneuva i treći mladi agent, početnik Eliot, koji posve na svoju ruku pomažu Susan. Kako se radnja razvija to je sve jasnije da je Beck samo marioneta nekog mnogo moćnijeg i mračnijeg bossa.
U ovoj sezoni nemamo nijedan lik koji se ponavlja, osim Neagley koja pomaže na kraju kada skoro sve ode k vragu. Tko je čitao knjigu možda će se neugodno iznenaditi s par ključnih promjena: Beckova žena, odnosno Richardova majka je u seriji preminula osoba – uopće se ne pojavljuje kao lik, a Villaneuva je na kraju živ i malo prebijen, ali živ.
Knjiga ima možda nekoliko teško probavljivih dijelova, koje je pak serija uspješno prevazišla i zapravo je sezona 3 kao priča bolje od knjige. Uz to je Reacher konačno dobio protivnika po mjeri: još većeg (i to za glavu ako je to uopće moguće), jačeg, snažnijeg i opakijeg od njega samoga: tjelohranitelja, vratara, Katice za sve, “on radi što on hoće”, Paula van Hovena (adekvatan Olivier Richters).
Zato je sami kraj sezone 3 uistinu zabavan – obrnuto proporcionalan, da ga tako nazovem. Obično je Reacher taj koji nakon kratkih romantičnih veza “mora dalje”, jer je on hobo, drifter… ovdje ga, na njegovo poveće iznenađenje preduhitri Susan s pojašnjenjem “da joj je bilo dobro s njim i sve, ali ona nije za veze i to, pa nek se Reacher ne ljuti.. ali to je bilo to”. Jako zabavno u okrenutim ulogama.
Svi gostujući glumci su dobri, posve adekvatni kvalitetom u visoku kvalitetu serije, no osjetan je blagi pad, toliko su jače bile interpretacije u prve dvije sezone. Oba Becka su u redu, ali je bolji i uvjerljiviji Johnny Berchtold kao Richard. Brian Tee u ulozi Quinna ni izdaleko nije tako dobar: odvratan, podmukao i sadistički kao što bi trebao biti Quinn, ni Roberto Montesinos kao Villaneuva nije specijalno sjajan, djeluje kao dobroćudni prodavač na tržnici, ali su zato odlični, što je bitnije, Sonya Cassidy kao Susan, koja ponovo – kao Reacherov ljubavni interes ima dobru kemiju s Ritchsonom, te izvrstan Manuel Rodriguez-Saenz u sporednoj ulozi Angel Dolla, sporednog ali bitnog kotačića u kriminalnoj organizaciji, dovoljno inteligentnog da “pročita” Reachera kao sumnjivog lika. Uvjerljiv je i Donald Sales kao nepovjerljivi i iritantni šef Beckovog osiguranja Duke.
Iako su seriju, odnosno sezone, očekivano režirala brojna redateljska imena, napravili su odličan posao, epizode su koherentne, izvrsno snimane, akcije efektne i uvjerljive, spori dijelovi s puno dijaloga iskričavi i zanimljivi, a cjelukupni dojam je skoro kao da je to režirala jedna osoba.
Moram spomenuti i glazbenu podlogu: svaka epizoda ima jednu pjesmu koja se provlači ili koja zaključuje epizodu, izbor je rockerski, upečatljiv, nema da ih ne primjetite:
The Stone Foxes “I’m A King Bee”
The Bonnevilles “Long Runs The Fox”
D/Troit “Roll With the Punches”
Talking Heads “Psycho Killer”
D/Troit “Do you Thing”
The Grizzled Might “Finer Things”
Soul Coughing “Super Bon Bon”
Lynyrd Skynyrd “Simple Man”
The Defiant “Dead Language”
The Prodigy “Firestarter”
Screaming Trees “Nearly Lost You”
Scott H. Biram “Plow you under”
Bite the Buffalo “Come On Over”
Thee Headcoats “Full Time Plagiarist”
Mondo Cozmo “Shine”
Ili, ako dodam još pjesme iz prve sezone, složite si playlistu, sirovi rock punk blues!
The Rolling Stones “Can’t You Hear Me knocking”
The Shys “Call in The Cavalry”
Richard Rose “Red Telephone”
Joy Room “Late at Night”
Norman Greenbaum “Spirit in the Sky”
The Owsley Brothers “Bad Ju-Ju”
Blind Blake “Police Dog Blues”
I na kraju, vjerojatno ste primjetili da puno spominjem knjige – ne bez vraga. Većina koje sam pročitala su uistinu odlično napisane, pa koliko uz filmove volite i pročitati koju dobru knjigu, slobodno se poslužite onima Leeja Childa.
Foto: Jasper Savage/Prime © Amazon Content Services LLC