Iako se tragovi razvoja mogu pratiti dulje u povijest, početak modernog MMA-a može se smjestiti u 1990-e, kad su UFC i PRIDE, dvije suprotstavljene sportske organizacije, nastojale preuzeti prevlast u svijetu miješanih borilačkih vještina. Danas je očito da je UFC, gotovo pa sinonim za MMA, izišao kao pobjednik, no tijekom 90-ih stvari nisu bile tako sigurne. Radnja The Smashing Machine prati to razdoblje, s fokusom na Mikea Kerra, jednog od pionira MMA-a, i njegove borbe u Japanu na PRIDE turnirima.
Kako je taj sport tad još bio u začecima, pravila su se postavljala takoreći u hodu. Prije meča organizatori bi održali presicu da upute borce u nove radnje koje su zabranjene u ringu. Tu su primjerice kopanje očiju, ugrizi, udarci glavom i slična divljaštva. PRIDE je zapravo bio prilično nasilniji od UFC-a, što se tiče spektra dopuštenih poteza, pa je lako zamisliti koje su bolove borci morali trpjeti. Zato nije ni čudo da se Mike Kerr (Dwayne Johnson) borio s ovisnošću o lijekovima protiv bolova. Upravo su uzimanje opijata i njihove posljedice centralna točka filma. Premda ispočetka uspijeva vladati sobom, stvari uskoro počinju izmicati kontroli, što ostavlja posljedice i na vezu s Dawn (Emily Blunt). Ali nakon što jedan dan pretjera s tabletama i skoro umre, shvaća da više ne može tako nastaviti te odlazi na odvikavanje. Od tamo se vraća kao nov čovjek, no ne baš onakav kakvom se Dawn nadala, pa njihova veza postaje još nategnutija nego ranije. Našlo se tu vremena i za nešto tuče u ringu.
To je ukratko zaplet ovog biografskog filma, praktički rekreacije istoimenog dokumentarca iz 2002. Otkud ponovni interes za životom čovjeka koji je ipak, van MMA krugova, relativno opskurno lice? Djelomični odgovor se vjerojatno nalazi u činjenici da je sam Dwayne The Rock Johnson jedan od producenata. Do nedavno je vrijedilo da treba više truda za pronaći akcijski film u kojem on ne glumi, nego obrnuto. Ali kolo sreće se okreće, još brže u svijetu Hollywooda, i najednom je zavladao zamor njegovim likom. Franšiza “Brzih i žestokih” je izgleda konačno došla svome kraju, “Black Adam” se nije ni razvio u franšizu, a “Jumanji” bi trebao završiti s trećim filmom. Njegovi pojedinačni akcijski filmovi pak više nemaju snagu koju su imali tijekom 2010-ih. Da, čini se da je došao zamor, čemu je sigurno doprinio njegov kronični strah od ekspresivnosti. Nije mu uzalud nadimak The Rock. U neku je ruku umjetnost po sebi biti kadar zadržati nepomični izraz lica u toliko raznolikih situacija. Problem je samo u tome što nema karizmu recimo Clinta Eastwooda, za kojeg je Sergio Leone jednom prilikom rekao da ima dva izraza lica: sa šeširom i bez.
S tim na umu, postaje jasno da je Dwayne Johson vjerojatno htio napraviti zaokret u karijeri, pokazati da je u stanju glumiti u ozbiljnim dramama, pa čak po cijeni napuštanja famozne no-lose klauzule, koja mu je osiguravala da ne izgubi ni jednu borbu u filmu. “The Smashing Machine” je stoga za The Rocka možda imao i simboličku vrijednost jer lik Mikea Kerra susrećemo kao još neporaženog, da bi nakon borbe pri početku filma uvidio da nije nedodirljiv kako je mislio. Šteta je što film nije više vremena dao MMA-u. Umjesto toga, pomalo nevješto balansira između obiteljskih napetosti i borilačkih sekvenci. Svemu tome nedostaje malo konteksta, razloga koji bi gledatelje zaintrigirali za sudbinu likova. Ali uz vršljanje od događaja do događaja, bez da se pravo zastane, teško je promatrati Kerra kao više od još jedne sportske zvijezde s problemima u kući. Osjećaj je kao da smo zatvoreni u sobi gdje moramo slušati roditelje kako se svađaju, dok kroz odškrinuta vrata vidimo zamamni svijet, u ovom slučaju svijet MMA-a.
Da se još časak vratim na glumu, Dwayne Johnson je odradio pristojan posao. Vidjelo se da je svoj na svome prilikom scena treninga i tuče. Moglo bi se reći da je povremeno bio i dražestan, posebno kad razgovara s običnim ljudima (npr. scena u liječničkoj čekaonici ili u trgovini antikviteta). Ipak, kada je trebalo potegnuti u teškoj sceni, emocija bi zapela na razbijanju vrata. Nije ni toliko stvar u tome da je loše odglumio bijes, koliko ga je Emily Blunt glumački pojela. Pored fantastične glumice kao što je ona, kontrast u emotivnom repertoaru dolazi više do izražaja. Dwayne Johnson, dakle, nije bio neuvjerljiv, ali sumnjam da će mu ovo otvoriti vrata prema ozbiljnijim ulogama, kao što su to Daveu Bautisti, hrvačkog mu kolegi, omogućili “Čuvari Galaksije”.
Ono što film nedvojbeno vadi jest predivna snimka. Nije snimljen digitalno, već na filmu, što “The Smashing Machineu” daje vrlo lijep retro štih, pun dubokih, zagasitih boja. Žućkaste nijanse pružaju toplinu, a oštra tekstura filma čini prizore stvarnijima, tako da gotovo možemo osjetiti graške znoja i krv iz slomljenih arkada. Uvjerljivosti doprinosi i drhtava kamera ((Maceo Bishop je bio direktor fotografije), podsjećajući na dokumentarističku inspiraciju filma. I naravno, što bi bio borilački film da se ne oda hommage čuvenim Rockyjevim uspinjanjem uz stepenice? Također, pored fotografije, skrenuo bih još pozornost i na soundtrack za koji je zaslužna Nala Sinephro, mlada jazz glazbenica koju sam znao i ranije slušati. Začudilo me što je odabrana za ovakav film, ali ispalo je odlično. Njena je glazba nenametljiva, tako da nam možda i promakne primijetiti je, ali opet dovoljno snažna da osjetimo iznenadnu melankoliju, a da ne znamo ni zašto.
Sve u svemu, radi se o filmu rastegnutom između dramskog i sportskog, pri čemu je sportski segment nedvojbeno zanimljiviji. Tuče su uvjerljive, a na kraju krajeva, u ringu su i pravi borci: uz već spominjanog Dwaynea Johnsona tu je i Oleksandr Usik, profesionalni ukrajinski boksač, koji je utjelovio Igora Vovčančina. Vjerojatno neće biti najbolji film koji ste gledali, ali dovoljno dobar da vam prikrati dva sata.