Zagreb je tog jutra bio pod prvim ovogodišnjim snijegom. Ja sam, posve praktično, završio u Istri. Pored maslinika, u zimskoj pustoši postsezonskoga sela. S autobiografijom Zdenke Kovačiček “Slobodna kao mačka” u ruci nakon cjelogodišnjeg iščekivanja od prvog razgovora s legendom glazbene scene. U zimskom se masliniku, potpuno osunčanom, čita drugačije: bez gradskog šuma, potrebe za tumačenjem i misli se ne sudaraju. Ondje sam otvorio knjigu i kasnije uvidio sretnu slučajnost da se Zdenka Kovačiček čita baš tu, na crljenici, što ne traži da joj se podnese izvještaj o vlastitom kretanju. Na tlu na koje i sama kroči kada treba svoj mir.
Autobiografija Zdenke Kovačiček, prve dame jazza u Hrvatskoj, ne pokušava biti uglađena ni podložna pa je njezino čitanje u okvirima suvremene ulizivačke i kalkulantske komunikacije u glazbenoj industriji osvježenje. Credo joj je otpočetka, a to i dokumentira prilozima u knjizi, bio slijediti svoje instinkte, a u oportunističkoj industriji (danas više negoli ikada) je u tom slučaju endemska vrsta. Piše kao što mačka prelazi prag: ne ogledava se za odobravanjem, a ni svoj život ne želi slagati u ladice, kao što ni glazbu ne stremi pretvoriti u urednu arhivu. I oko toga je neapologetična. No, kao što Laurel Thatcher Ulrich jednom reče: “Well-behaved women seldom make history”, Zdenka Kovačiček je kao kapetan svoga broda ušla u hrvatsku glazbenu povijest baš zato što nikada nije bila poslušna žena u konvencionalnom smislu. Onaj za kakvim danas molimo na koljenima.
Štivo pokazuje kako je rasla zajedno s Jugoslavijom u vrijeme njezina kulturnog procvata, ali bez iluzije da je taj procvat ikome bio udoban. U Zagrebu koji je tek učio što znači imati srednju klasu i glazbene institucije, Zdenka je već kroz legendarni ženski dječji Duo Hani nalikovala mački koja je već u prvom leglu shvatila da joj gradsko dvorište nije granica pa tako čitamo o tinejdžerskim međunarodnim turnejama, randevuu s Kirkom Douglasom, kasnije pjevanju jazza s Oliverom, nastupima s ruskim glazbenim velikanom Yurijem Antonovom, a puno kasnije rođendanskom mini-koncertu za Mihaila Gorbačova. Čitamo više trenutaka mogućnosti ostvarivanja međunarodne karijere, ali svojim se odlukama vraćala u rodni Zagreb.
U njezinim se riječima iščitava iskustvo života koji se otvara u devet smjerova odjednom. Jazz je, recimo, kod nje manje muzički pravac, a više je prirodni teritorij. Kao i blues-rock. Kao mačka koja mijenja rutinu čim osjeti da prostor postaje pretijesan, ona zalazi u jazz zato što joj je neophodan, a ne zato što bi joj to bio mudar izbor. U tim je istraživanjima vlastite glazbene znatiželje mapirala sve kontinente osim Antartike, otvorila si put za, kako to u retrospektivnom tekstu o umjetnici za Glazba.hr piše Valentina Sertić, „silan uspjeh i ozbiljnu zaradu nije shvaćala ozbiljno, potvrđuje to što je usporedno s nastupima završila gimnaziju i glazbenu školu“. Bio je to život i glamura i život s manje glamura, pa piše da je kad je trebalo konobarila i radila u suvenirnici, s jednakim ponosom iza svojih odluka kao i onih što su se odnosile na prostor pozornice. Činila je to istom mirnoćom kojom bi mačka legla na hladni kamen.
Intrigantni trenuci knjige nastaju kad Zdenka govori o izdaji, ali bez želje za osvetom. Ljudi koji su je iznevjerili ostaju bezimeni na nekim mjestima. Tek u “Top listi nadrealista” progovori otvorenije pa zvuči kao netko tko je napokon odlučio da joj ne trebaju društvena odobravanja da bi preživjela. Aplaudirati joj time treba za hrabru otvorenost kroz cijelu knjigu, ali posebno ovo poglavlje gdje ponovno nesmeteno iskače u mentalitetu dodvoravanja i kulturi šutnje kakvi smo postali gdje se poslovično pragmatično šuti da bi se eventualno pokupilo mrvice s poda. Tako u kratkom poglavlju ovog referentnog naslova nema problema javno pohvaliti Dragu Diklića kao skladatelja antologijskih pjesama, odličnog pjevača i školovanog glazbenika, kao ni napisati: „Gostovali smo u Beogradu na jazz-koncertu, gdje me je napastovao, i poslije toga uznemiravao izjavama od kojih mi se dizala kosa na glavi.“ Ponovno dovoljno samostalna od straha od profesionalne odmazde. Na Facebooku ju je pod recentnim intervjuima netko od komentatora nazvao „zlopamtilom“. Vrhunska ilustracija odobravanja šutnje prema nepravdama, pogotovo kada se radi o ženama koje i dalje refleksivno umanjujemo u postavljanju za vlastitu pravu. Upravo je Zdenkin čin publiciranja mnoštva ružnih situacija onaj feministički čin karakterističan njezinom djelovanju. Baš je zato ikona prije svega ženama na ovim prostorima. U njezinom je zajedničkom nazivniku diksriminatornih iskustava uvijek – muškarac. A fino ih je imenovala u knjizi.
Najimpresivniji dio knjige nisu ni prokazivanje ni nabrajanje uspjeha nego način na koji ih svodi na slučajnosti, rad, tvrdoglavost i instinkt. Bez trijumfalizma. Samo tvrdnje da je činila ono što je morala pogonjena impulsom iznutra. No, između redaka se čitaju opravdana frustracija i akumulirana ogorčenost zbog obezvređivanja progresivnih postignuća naposljetku objedinjenih u iskrenom rukopisu, a za njim će se posezati zasigurno u korigiranim antologijama hrvatskoga rocka i jazza, pa čak i teatra.
Svaka faza, jazz, rock, blues, soul, kabare, kazalište ponaša se kao da zauzima novu policu u istoj knjižnici i knjiga time verficira izjavu u intervjuu za Novi list gdje je kazala: „rock je moje shvaćanje života, jazz moja strast, a kazalište velika ljubav“. Zato se njezina verzija Janis Joplin čini prirodnom (što će potvrditi svaki svjedok njezinih energičnih koncerata) kao i Ella Fitzgerald na kazališnim daskama. Mačke ionako preuzimaju identitet onih kraj kojih se sklupčaju dovoljno dugo. Kad je izvanvremenska „Elektra“ završila na finalu Chanelove revije Karla Lagerfelda, umjetnica je to okarakterizirala svojim dostignućem karijere, ali bez obzira na međunarodno priznanje, nakon čitanja autobiografije usudio bih se reći da je veći karijerni uspjeh danas biti relevantna generaciji rođenoj nakon revitalizacije karijere sa “Ženom za sva vremena”.
Knjiga izdavača Iris Illyrica raspoređena je u četiri dijela, no kompozicija joj nije posve linearna. I ona nalikuje mačjem kretanju: cik-cak, lukovi, povratci, povremeni skokovi na mjesta koja se čitatelju učine neočekivanima, u smislenim pozicijama u životnom razlaganju. Iste velike cjeline presijecaju kratki dnevnički zapisi naslovljeni „Moj mali dnevnik“ koji funkcioniraju kao mačji brci dok radarski ispipavaju zrak prije negoli uslijedi idući korak. Tim dnevničkim vinjetama razotkriva još intimnije dokumentiranje umjetničke stvarnosti, a kao kratki rezovi knjizi daju toplinu i ritam, pauze u kojima čitatelj iznova postavlja svoja znatiželjna uha. Finalno je zaključena pregledom diskografije, domaćih i svjetskih nastupa kao i osam kazališnih naslova koje broje stotine izvedbi od “Gričke vještice”1979. do snažne ženske predstave “Ljubav, gubici i moda” iz 2021. kada je Zdenka bila na pragu osamdesete. Formalno-strukturno gledano, izdanje je i urednički osvježenje među mnogobrojnim naslovima u kojima je hrvatski jezik, kao i sintaksa, kapitulirao, dok se ova autobiografija monografskih natruha, čita kroz bogatstvo jezičnoga izraza.
“Slobodna kao mačka” opravdava mačju narav u naslovu kao nepokolebljive umjetnice, a jedina analogija koja će s tim bićima ovdje izostati je prepredenost. Možda bi joj ta karakteristika profesionalno bila ranije donijela status kakav tek posljednjih godina doživljava na sceni. Novo poglavlje. Potvrđuje nam tako ono što se možda i znalo, ali nitko nije znao ovako jasno izreći: Zdenka Kovačiček je umjetnica koja je mijenjala vlastitu putanju svaki put kad bi joj muški svijet pokušao objasniti gdje joj je mjesto. A takve žene, nepokorne, neudobne, neušutkane ne ostaju fusnota. Kako nam Ulrich upućuje, one stvaraju povijest.