Naziv filma navodi na pomisao da se pravopisna pogreška nekako potkrala prije distribucije u kina Cinestar, ali citat na početku filma otkriva da lektori ipak nisu bili nemarni. U Shakespearovo doba pravopis još nije bio usustavljen, pa su Hamnet i Hamlet bila dva načina za pisanje istog imena (nešto kao Geoff i Jeff koji se čitaju Džef). Sam Shakespeare je naizmjenično upotrebljavao obje inačice kad je pisao o svom prijatelju Hamnetu Sadleru. Pretpostavlja se da je po njemu i dao sinu ime Hamnet.
Premda bi se dalo pomisliti da je ovo još jedan u nizu biografskih filmova, zapravo se radi o adaptaciji istoimenog romana spisateljice Maggie O’Farrell. Ona je iskoristila osnovne činjenice o Shakespearovom životu kao podlogu za univerzalnu priču o ljubavi i gubitku. U tome je pomoglo što se o Shakespearu zna vrlo malo, pa nema dokumenata koji bi prikaz njegovog života opteretili pitanjem povijesne točnosti. Zna se da se oženio s Anne Hathaway (u filmu Agnes) i s njom dobio troje djece – Susannu, te blizance Judith i Hamneta. Obitelj je živjela u Stratfordu, dok je on gradio karijeru dramatičara u Londonu, tek povremeno posjećujući selo. U to mu je vrijeme umro sin Hamnet, ali nije zapisano od čega točno. Može se samo pretpostaviti da je riječ o kugi koja je tada harala okrugom. To su dakle povijesne činjenice o životu jednog od najvećih svjetskih književnika. Sve ostalo u filmu je poezija.
Od prve scene, kada se kamera polako spušta preko krošanja do Agnes na šumskom tlu, jasno je koliko se pažnje posvetilo da svaki kadar bude brižljivo komponirana fotografija za sebe. Redateljica Chloé Zhao zadržala je lirski odnos prema životu i prirodi kakav je prvi put širem gledateljstvu predstavila u Oscarom nagrađenoj “Zemlji nomada”. Ondje pejsaž kao da je sporedni lik za sebe, postajući gradivni element ne samo filma, nego i likova u njemu. Portretirani nomadi nerazdruživi su od svoje okoline, čime Zhao stvara posve izgrađen svijet, dovoljno opipljiv da i ne trebaju 4D efekti koji bi nam dodatno pomogli zamisliti se u filmu. U “Hamnetu” je to još i bolje izbalansirano jer okoliš ne zaustavlja radnju kao u “Zemlji nomada”, već supostoji uz nju, na određen način zrcaleći likove i njihov odnos prema životu.
“Hamnet” je miran film, fokusiran na sitne trenutke čak i u teškom razdoblju bolesti zbog čega ishod postaje još tragičniji. Jedno jutro Hamnet dolazi javiti Judith da su se okotili mačići, kad primjećuje da mu se sestra ne miče iz kreveta. Čim je to prenio majci, ona je po simptomima shvatila da se radi o kugi, što je shrvalo cijelu obitelj. Brinuli su se o njoj koliko su mogli, ali ona je nastavila slabiti, sve do noći kad je postalo jasno da joj se bliži smrt. Hamnet se tad uvukao k njoj u krevet, prisjetivši se igre zamjenjivanja koju su kao mali znali igrati, kako bi zavaravao Smrt. I zaista, Smrt je pogriješila te uzela njega umjesto sestre. Odnosi između Agnes i Williama, koji je zakasnio na sinovu smrt, od tada se narušavaju, a slična pažnja na detalje i svakodnevicu čini taj prikaz još slojevitijim. Dobar je primjer usporedba scene Williamovog prvog odlaska u London, kad mu Agnes zaigrano govori da se neće pozdraviti s njim, te kasnije identično postavljene scene, kad Agnes mučno reagira na vijest da William već mora napustiti selo.
Druga polovica filma prikaz je dvaju različitih karaktera koji samo nastoje preživjeti sinovu smrt. Paul Mescal (Shakespeare) praktički se profilirao u ulogama najtužnijih mogućih ljudi, a ovim filmom nastavio je pomicati granice prikaza ljudske patnje. Čak i pored takve nevjerojatne izvedbe, Jessie Buckley (Agnes) nije ostala u sjeni te je, ako ima pravde, zaslužila osvojiti Oscara za najbolju žensku glavnu ulogu. I kao da već glumci nisu učinili film dovoljno emotivnim, za potpunu kulminaciju pobrinuo se Max Richter s kompozicijom „On the Nature of Daylight“ koja nikog nije mogla ostaviti ravnodušnim u završnoj sceni.
Film svoju snagu crpi iz plesa između povijesti i mašte. Naime, ne oslanja se na Shakespearovu veličinu s ciljem da iscrpi njegov život kako bi gledatelj užitak mogao pronaći u činu prepoznavanja. Umjesto toga, gotovo se ovlaš odnosi s njegovom biografijom. Ako se ne varam, ime mu se spomene samo jednom, a o njegovom stvaralaštvu gotovo da i nema riječi sve do kraja. Redateljica smjelo koristi taj raskorak između očekivanja i pruženog kako bi pobudila interes u gledatelja. Tako se pri izvedbi “Hamleta” naglasak stavlja na odnos oca i sina, zanemarujući glavne teme i motive tragedije. Biranjem samo tih tematski prikladnih dijelova “Hamlet” se u filmu reinterpretira u praktički novu dramu, podsjećajući da, kao što jednom rođeno dijete nastavlja svojim putem, tako i napisano djelo ima svoj život neovisan od autora. I negdje u toj spoznaji međusobne boli leži katarza Williama i Agnes, koju je Chloé Zhao prenijela i na gledatelja tako da više ni sami nismo sigurni jesmo li gledali film, dramu ili sam život. Kad je cijeli život pozornica, teško je procijeniti.