Zvijezda hvaljene korejske serije “Squid Game”, Lee Byung-hun, glavni je lik ovog “iznenađenja” iz Južne Koreje. Uistinu, nakon toliko dobrih filmova i serija koje nam dolaze s Istoka više to nikako ne možemo zvati iznenađenjem. Ali nakon Oscarom nagrađenog vrhunskog “Parazita” evo nam još jednog korejskog remek-djela koje potpisuje odličan redatelj Park Chan-wook (“Snowpiercer”). Ako “No Other Choice” ne uđe u tijesnu borbu za američku nagradu Oscar onda ću uistinu biti jako (neugodno) iznenađena.
Oni koji su gledali “Parazita”, gledajući “No Other Choice” će se brzo uklopiti u poznati modus operandi. Naime, “No Other Choice” opisno jako liči na “Parazita”, ali ne i pričom. Žanrovski nije strogo određen, kao ni “Parazit” – vrlo lako prelazi žanrove, od crne komedije, drame, do trilera, odnosno horora. Fantastično je snimljen, fotografija je sjajna: oštra, precizna, živahna, zasićena bojama, neki su kadrovi uistinu spektakularni i kamera je baš kao i scenografija u cijelosti fantastična.
Izvrsna je i glazba koja prati (brojne) “ključne” scene filma: prepoznat ćete nešto od zapadnih klasika prerađenih na korejski i ne samo da su jako zabavni, nego i zanimljivi, a razni protagonisti vole prilično drugačiju glazbu pa čujemo svašta, pravi miš-maš, ali apsolutno nevjerojatno kako dobro sjeda u film. U jednom trenutku čak čujemo nešto nalik na cajke, ali korejske. Zabavno, zar ne?
Priča je apsolutni top: baza je već viđena ali kako je postavljena, bome nikad. “No Other Choice” prati imućnu korejsku obitelj s dvoje djece i dva psa, čija glava obitelji Man-su (briljantan Lee Byung-hun) radi kao visoko pozicionirani rukovoditelj, stručnjak u papirnoj industriji koja je veoma moćna u Južnoj Koreji, a zaposlenici su maltene zvijezde poslovnog života. No, ako se ikada dogodi, a u ovom filmu je to glavni lajtmotiv, da izgube posao, gotovo im se ne pruža nikakav izbor za ponovno zaposlenje u drugim branšama na istim ili sličnim visokim pozicijama, nude im se samo “obični” poslovi radnika (mi bismo rekli niža do srednja klasa). Na nekolicinu visoko menadžerskih pozicija u nekoliko papirnih tvornica ima nekoliko tisuća kandidata za svaku od tih pozicija, što ukratko znači da ako nedajbože ostaneš bez posla, ružno ti se piše. Upravo to se događa Man-suu i njegovoj obitelji. Naučeni na poprilično visok standard – posjeduju ogromnu kućerinu u predivnoj prirodi, mlađe dijete, talentirana kćer svira violončelo (ozbiljno glazbeno obrazovanje košta), žena igra tenis, a uz to imaju i dva retrivera (i oni nešto koštaju). Nakon mjeseci i mjeseci loše plaćenih “običnih” poslova, Man-su i supruga Miri počinju skraćivati sve što si više ne mogu priuštiti, počevši s preudomljavanjem dva retrivera za koje je posebno vezana introvertna i šutljiva kći (psi imaju imena kakva imaju i djeca).
Taj početni dio filma je silno zabavan, naročito kada očajni Man-su u nemogućnosti da se ponovo zaposli u papirnatoj branši, smišlja svakakve psine konkurentskim kandidatima, a osjećajući se odgovornim za prehranjivanje svoje obitelji ponavlja “Nema što neću učiniti za svoju obitelj”, i vrlo brzo shvatimo kako je to doslovno shvatio kao svoju svetu zadaću: zaključio je da jedino eliminacijom kandidata može ponovo dosegnuti prijašnji život.
Da u esenciji nije ozbiljna, scena gdje Man-su izrezuje 3D isprintani pištolj (a čuveni korejski brand, zabavno, zar ne?) bila bi (i najprije jest) jako smiješna.
Sistemom eliminacije proučavanja, Man-su nakon nekoliko intervjua za posao i posljednje odbijenice, dolazi do četvoro najžešćih kandidata (koji su ili također izgubili svoje poslove, pa opet traže novi, ili još rade ali im se radi optimizacije proizvodnih procesa klimaju pozicije) i o njima stvara prave dosjee koje studiozno proučava. Film je i dalje crnohumorno zabavan dok Man-su pokušava eliminirati prvog kandidata koji je uspješan i još na poziciji, pokuša ga ubiti bacanjem ogromne tegle s biljkom s visine, ali se ustrtari i nakon što ga vidi gospođa s čije terase je to naumio napraviti i pita ga da li to on vježba dizanje utega?, Man-su pristupi ozbiljnije problemu. I tako jedan protukandidat za drugim, sve dok se crnohumorna drama ne pretvori u triler i na koncu triler s horor elementima, gdje Man-su uistinu i provodi “Nema što neću učiniti za svoju obitelj” riječi u djela. Kada, drugim riječima, sve to više nije zabavno nikome.
Kraj nije kraj dok nije (sasvim) kraj. Film završava uvrnutim hepiendom. Koji to zapravo nije.
Redatelj Park Chan-wook je kao i nekad Bong Joon Ho s “Parazitom” napravio remek-djelo od filma. Iako možda nema toliko obrata u ovom filmu, ali je svejedno šokantan. Većina hollywoodskih filmaša bi napravila te šok momente samo s ciljem šokiranja, ali južnokorejski filmaši tome pristupaju prilično drugačije zato i cijeli film djeluje autentično i ima umjetničku vrijednost. Brojne su scene koje fino pletu glavnu priču (genijalna je ona u kojoj se Man-su pokušava noću riješiti tijela jednog od kandidata u svom stakleniku, koji je oblijepio ceradama da se iz kuće ne vidi što radi u svom povrtnjaku, a istovremeno mu sin poskrivećke puši na krovu kuće otkud se direktno vidi u staklenik odozgora, a strop Man-su naravno nije prekrio ceradom).
Moram spomenuti i cijelu glumačku ekipu: likovi su brojni, ali svaki ima svoju minutažu i svakako nekakvu dubinu koja zaokružuje određeni lik, zavisno o tome kolika je uloga. Nema loše karike u glumačkom ansamblu, uistinu ne znam tko je bolji: Man-su, Miri, svi protukandidati, ili brojne sporedne uloge. Za sada nemamo podatak hoće li se i kada “No Other Choice” prikazivati u našim kinima, nadajmo se da hoće i to što prije. Isto tako, ako i kada bude, provjerite prvo PG rejting filma, jer mi se čini da bi mogao biti 15, drugim riječima ne gleda ga se s malom (manjom) djecom.
Po meni je ovaj film, uz “Još jedna bitka” i “Hamneta” film godine i koji god da se od njih okiti zlatnim kipćem/ima – zaslužio je.