“Snovi na tračnicama” (“Train Dreams”) jedno su od najugodnijih iznenađenja godine. Tim više što oko filma nije stvorena nikakva PR-ovska pompa, nego je tiho, preko festivala (premijeru je imao još u siječnju na Sundance filmskom festivalu) polako osvajao publiku i kritiku, da bi onda Netflix u studenom otkupio prava za prikazivanje i otvorio mu vrata prema širem gledateljstvu.
Film prati Roberta (Joel Edgerton), drvosječu bez naročitih interesa koji se skiće gdje ga posao odvede. Ali sve se mijenja kad upozna Gladys (Felicity Jones). Tada napokon pronađe smisao u životu, a njihovu ljubav okruni rođenje djevojčice. Unatoč sreći, ona im neće osigurati egzistenciju, pa Robert mora izbivati od kuće za vrijeme dugih sezona sječe drva. Zahtjevan je to posao zbog kojeg mu je glava svakodnevno u torbi, ali ni dom ne garantira sigurnost. Na jednom povratku kući ugledao je iz vlaka kako suklja gusti dim nad šumom. Bez razmišljanja je otrčao prema plamenu ne bi li pronašao ženu i kćer, no naišao je samo na spaljene temelje kolibice u kojoj su živjeli. S njihovim nestankom netko kao da je prerezao konce što su Roberta povezivali sa svijetom, i on se otuđio od vanjskih zbivanja, od društva, pa i od sebe. Od tad Robert nastoji pronaći mir i izgubljeni smisao u odjedanput stranom svijetu koji mu se počeo mijenjati pred očima od trenutka kad je on prestao ići naprijed.
Po temi i estetici film je sličan “Hamnetu”, ali “Snovi na tračnicama” u priču unose i društveni kontekst. Radnja je smještena na početak 20. stoljeća kada se događa konačno pripitomljavanje Amerike. Nalik na američke pionire koji su nekoć prvi krčili put prema zapadnoj obali, drvosječe zatvaraju tu dionicu povijesti, krčeći šume da bi se zapad i istok još bolje umrežili. A istovremeno s gradnjom mostova i širenjem cesta, šuma se sabija u otoke omeđene morem civilizacije. Ali ne gubi se time samo „drvna masa“, što bi rekli ekonomisti, nego i svijet iz starih predaja i drevnih mitologija, kada je magija još bila sastavni dio života, prije nego što ga je raščarala znanost, a materijalizam sveo na zbroj dijelova. Kaže tako na samom početku pripovjedač: „Nekoć su postojali prolazi u stari svijet; neobične staze, skriveni putevi. Zašao bi iza ugla i najednom ugledao veliku misteriju, temelj svih stvari. I iako je taj stari svijet sad nestao, iako su ga zamotali kao svitak i negdje odložili, još uvijek možeš osjetiti njegovu jeku.“
Nevjerojatno je snažno u filmu prikazana dvojnost odnosa modernog čovjeka prema okolišu. Sjekira se stavlja u ruke Roberta koji gaji duboku povezanost s prirodom. I onda takva osoba, sječenjem šuma, postaje instrument uništavanja svijeta u kojem je odrastao. Odlična je scena kad na pauzi od posla drvosječe promatraju drevne sekvoje oko sebe, osjećajući divljenje i nevjericu pred spoznajom da ruše stabla stara više stoljeća. Snaga ekološke poruke u filma upravo je ta nijansiranost motiva – niti su drvosječe zla horda koja ruši netaknute ljepote, niti je priroda arkadijska utopija. I tamo vlada stalna opasnost od smrti jer nije šuma nemoćna djeva pa da ne može bez ljudske pomoći. Govori jedan drvosječa: „Stablo će te možda smatrati prijateljem samo ako ga ostaviš na miru. Nakon što ga zagrizeš oštricom, ulaziš u rat.“
Ali glavno je pitanje tko tu ratuje. Drvosječe? Šefovi kompanija za koje rade? Ili uopće nema rata, nego samo jedna kratkovidna odluka koja vodi idućoj kratkovidnoj odluci, na čijem se kraju nalazi posve izmijenjeni svijet, za kojeg ni sami nismo sigurni kad je takav postao. Istina je da se čovječanstvo mijenjalo od svojih začetaka, s razlikom da je znalo proći i više generacija prije nego li bi do promjene došlo. Danas se pak očigledno sve mijenja mnogo ubrzanije, pa je tako Robert prisiljen gledati kako nepovratno nestaje svijet koji poznaje. Iznimno je okrutan sustav koji traži od ljudi da budu potrošni radnici uime napretka. Takav sustav vodi tome da, na kraju, pridonoseći „napretku“ sami pokidamo vlastite spone sa svijetom kojeg više nećemo razumjeti. Vrlo je melankolična scena kad već ostarjeli Robert pokušava naučiti služiti se motornom pilom te shvaća da više ne može držati korak s modernim društvom.
Bez obzira na općenitu pesimističnost filma, njegov završetak nudi i potencijalni tračak optimizma. U završnoj sceni, kada iz aviona promatra beskrajni pejsaž pod sobom, Robert napokon uviđa da je sve povezano. Spozna li čovjek povezanost sa svijetom, sustav koju tu povezanost želi skršiti mogao bi mu se učiniti neprihvatljivim. Tek spoznaja nefunkcionalnosti može biti temelj htjenja da se stvari poprave. Je li naivno stavljati snagu u ruke pojedinca teško je jednoznačno reći, ali postoje poznati ekološki mislioci, kao što je npr. Arne Næss, koji će reći da svaka promjena kreće od pojedinačne svijesti.
Eto, koliko teksta, a tek sam ovlaš zahvatio Robertov život koji je ipak središnja tema. To samo pokazuje da film ima toga za ponuditi. Sjajni Joel Edgerton čini priču još dirljivijom, a kao šlag na torti “Snove na tračnicama” je pravi gušt gledati zbog prekrasnih kadrova i cjelokupne atmosfere. Kako to Netflix voli opisati, ako ste raspoloženi za intelektualan, nepretenciozan i realističan film, sa “Snovima na tračnicama” ne možete pogriješiti.
