Stigao nam je još jedan film o predatorima u kojem, hajde, fala Bogu, nema aliena. I da, odmah na početku da razjasnimo nedoumice – film je “diznificiran” (ne dezinficiran). Sviđa mi se ova fraza s engleskog koja označava dvije stvari. Prvo, da je film dio Disney franšize i drugo, da se time dao neki svojevrsni Disney žig za film koji je prilagođen za tinejdžere, ne bi li se postigao što veći utržak na kino blagajnama. I tako, kako filmske franšize idu iz ruke u ruku novim kompanijama, pa se, eto, to dogodilo i predatorima za koje nismo mogli niti sanjati da bi mogli postati dijelom filmski-ružičastog Disney svijeta.
Kako bih pojasnio ovaj film moram malo posegnuti u ne tako davnu prošlost kada smo dobili više ili manje disneyevski (diznificirane!) ocrtane likove svijeta opakih lovaca-ubojica koje znamo pod engleskim imenom “predatori”. Dakle, ta prva prilagođena varijanta dogodila se s filmom starim par godina, u kojoj nam je osvanula princeza Naru među inim likovima iz filma „Prey“ (iz 2022.) koji kao i “Predator Badlands” potpisuje redatelj David Tracherberg. No, to nije jedina “predator Pocahontas” koju su nam pripremili iz lonca kompanije Walt Disney.
Da pojasnim srž “Predatora Badlands” – ali idemo prvo s iznenađenjima, ili novitetima. Prvo, bitno je da nam se otkriva jedno ime. Naime, do sada, osim oni koji su posezali za stripovima o predatorima, niste mogli znati da se rasa najsavršenijih i najokrutnijih lovaca-predatora ne zovu Predatori, već eto Yautje. Tako nas redatelj i dovodi na planet Yautja Prime gdje se polako upoznajemo s pričom ženskog lika koji će više ili manje obilježiti ovaj film. Kažem više ili manje, jer u tom grmu leži zec tj. hajmo odmah razgolititi “Grincha koji je možda ukrao svjetlo” reflektora s predatora, a ujedno je, što se i meni čini, neki pomak u odnosu na ostale filmove o ovim savršenim svemirskim ubojicama/lovcima. Dakle, to biće (jer nije čovjek već android) u filmu jest Thia.U njezinom liku moći ćete primjetiti da se pokušava još više humanizirati franšiza predatora kako bi nam se naši gore spomenuti tinejdžeri mogli lakše identificirati s likovima filma. Moram reći da mi je i tu prva asocijacija na franšizu Star Wars, jer naći ćete se na ekranu suočeni s Dekom ili nedoraslim tinejdžerom, padwan-predatorom. Tako, dakle, ako imamo jednu stranu tog svemirskog binoma, onda su morali Yautijca Deka brže bolje spojiti s prigodnim tutorom iliti Jedi masterom svijeta predatora, a to je android Thia – drugo najveće iznenađenje filma.
Eto, kao da nije dosta što imamo “Predator Pocahontas”, pa smo sada otvorili i školicu za predatore. Ta učiteljica života – Thia, jedan je poseban svat, više zbog glumice koja ju utjelovljuje i hotimice ili ne, podosta otima film predatorima i mladom predatoru Deku. Tako da me ne bi čudilo, ako bi se išlo toj posvemašnjoj humanizaciji AI-ja i androida, da se napravi zaseban spin-off s tim sinteticima i pričom kako je nastala Thia. No, Thia nije sama, ona ima i svoju filmsku zlu sestru blizanku. Istom, moram priznati, taj odnos dvije totalno različite „seke blizanke“ mi je ful zanimljiv. I ne možete se oteti dojmu da Disney posiže za tipičnom crno-bijelom portretizacijom likova kao što to imamo u klasičnim bajkama. Tako je jedna seka zla do bola, no, opet za to možemo okriviti neki tamo AI, a druga seka razmišlja svojom glavom i gle, čudna li čuda, ona ima ili razvija emocije. Ovi sintetici su naravno bez stida posuđeni iz “Aliena”.
No, ovi androidi imaju emocije… uf, uf, ali ovo je stvarno previše i za Alien franšizu, jer ti sintetici/androidi tamo nemaju nikakvu dušu i navikli smo da su oni pravi bezdušni followeri svojeg Weyjland Yutani Iindustries svijeta i da će sve učiniti za profit njihove korporacije. Ali hajde da nas potpuno ne razočaraju i zbune, scenaristi su nam dali jedan mali bezdušni dio iz univerzuma Aliena – Tessu, koja prati dobro nam poznati uzus androida/sintetika i prava je zla sestra Džedaj (Jedi, op.a.), a Thia od malo nestašne i čeznutljive seke postaje pravi borac za pravdu i to u doslovno u dva dijela. Naime, prvi dio filma pratimo je kako je (njen torzo) Dek nosi a la “piška lonca”. No, to nije baš OK pa se u jednom momentu u fajtu torzu priključuju i noge. Fakat, čega se sve nisu dosjetili kako bi povećali brojnost boraca za pravdu na filmu.
Uglavnom, Elle Fanning odlično glumi obje seke – i Thiu i Tessu, što je za pohvalu i film diže na jednu novu, predatorski neprepoznatljivu razinu. Jedino je malo čudno seksi na momente u svim tim svojim pokušajima tutorskog odnosa s malim, još nedoraslim i pomalo genetski uskraćenim predatorom Dekom. Tu se nešto omašilo Disneyu jer seksualizacija likova i dopuštanje da ispliva ženstvenost pa čak i androida je nešto jako bekino.
Ovo je posvemašnje prilagođavanje i ugađanje filmske franšize mlađim gledateljima i nepostojanje skoro ikakve mjere u tome da se malo poveže s filmom iz 1987. Dakle, “Predator Badlands” je film koji stvarno, ali stvarno, i djeca mogu pogledati bez nekog prevelikog straha da će nakon odgledanog filma imati neprospavane noći. Da bih to pojasnio, valja znati da je okosnica filma i glavni razlog dolaska mladog nedoraslog Yautija Deka na planet, hvatanje tj. usmrćivanje nepobjedive beštije/čudovišta Kaliks koju nije mogao niti njegov otac svladati. Pazite sada, dakle, beštije koje se i nacija predatora boji! To mi je totalno off moment u filmu i pomalo odlazak u kategoriju trash-sci-fi-kak-ti-horora za djecu.
Nadalje, još jedan filmski fakt koji ide u prilog da nije zastrašujuć kao filmovi s početka franšize jest da nema upotrebe crvene boje na filmu već zelene. Crijeva ili iznutrice lete na sve strane, ali opet bez da bojom podsjećaju na nešto ljudsko. Film je pun magije, avanture, letećih scena sa zmajem i emotivne glazbe koja ostavlja snažan dojam, ali nee nee! to ne može biti, pa nije li to pobogu film o Predatoru?!!
Ima li uopće sličnosti s prošlim predatorima? Naravno da ima. Takvi Predatori na koje su svi navikli s početka franšize su sveprisutni do smrti samog buraza kojeg poput padwana iz Star Warsa odgaja ili priprema stariji brat. To se pravda humanim razlogom da mu je, eto, on spasio život, no onaj pravi ostatak ostataka prvotnih predatora je zapravo njihov otac. Koliko god vam okrutan bio taj iskonski primjerak daha prošlosti s prapočetaka franšize – to je upravo to. To je ono pravo tj. to je onaj pravi “the predator”. No, on tada nestaje i ponovno se pojavljuje nakratko na kraju ali u jako razvodnjenoj verziji gdje konačnu osvetu preuzima sin, Dek, „mekušac“ koji postaje na moment i to na samom kraju pravi bešćutni predator. No i tada su kreatori scenarija u suradnji s redateljem na neki način “kastrirali” Deka u tom momentu, a kako – ne želim vam sve otkriti.
Komični elementi filma povezani su sa izvanrednim likom androida/syntha Thije. Obiteljski elementi filma i zašto? Je li je riječ o tome što je franšiza potpala pod Disney pa svakog trena očekujete neku novu Pocahontas?! Neki detalji su me podsjetili na “Dinu”, pogotovo s početka – dijelovi borbe između dvojice braće i svi ti lijepi vidici koji su se na planeti predatora otkrivali. Ok, tu je malo, ali mrvicu, film podsjetio na Froda u “The planini” gdje treba baciti prsten svih prstenova, a kažem mrvicu, jer je poslije totalni flashback na Star Wars i borbu dvojice Sitha za prevlast. Kada mislim na nepogrešivi Star Wars trag u ovom “Predatoru Badlands”, onda je to posuđeni element nešto nalik darksaber (svjetleća sablja, op.a.) Lady Bo-Katan Kryze kojoj taj darksaber tako fino i seksipristaje, mislim ovo je zadnje što se u serijalima o Mandalorianu moglo vidjeti. Kako god, to je taj moment jer me neodljivo upravo na to podsjeća.
Priča s početka filma otkriva nam možda još jedan izvor ili impresiju Trachenberga s Denisom Villeneuveom i njegovom “Dinom”. Naime, scenografija planeta Yautja podosta podsjeća na “Dinu” – pustinjski planet, a natjeravanje Deka s njegovim, kako će se kasnije ispostaviti, burazom, po pustopoljinama Yautje, podsjeća i na scenu s letećim Sardaukarima kada progone Paula Atreidesa i njegovu majku. Bila je to kratka i po Dekovog brata Kweija bolna uloga filmu, jer je ubrzo nakon početka filma bio pogubljen od zločestog im oca Alfa predatora.
Gledajući “Predatora” i sudeći po raznolikom društvu koje ga je došlo pogledati u kino, mogu definitivno zaključiti kako je publika odlično reagirala na fore i fazone filma. Dakle, svima je bio zabavan. Kako to da jedan SF-horor kao film može biti zabavan? Jednostavno, ovdje se nešto odstupilo od nekih uzusa franšize kojoj pripadaju filmovi o Predatoru. Moram reći nešto i vezano za naslov filma. Naime, film je miks dviju franšiza. Jedna je o Predatoru, a druga o Alienu. A o tome niti riječ u nazivu filma, a posudilo se jednu ključnu figuru iz Aliena, a to su sintetici. Hmm, zašto, o zašto se prešutilo to u nazivu filma?
Moj dojam je da je karakter sintetika u filmu nabrundan do maksimuma. I ne samo to – ima ih na bacanje. Gdje god pogledate u kadru filma tamo je i neki sintetik. Posebno treba istaknuti u toj silesiji sintetika jednu ulogu koja se ističe. Izuzetno je zanimljiva uloga/e koje nam prezentira Elle Fanning. Već time što igra dvije dijametralno suprotne uloge na filmu, ona je ta koja krade u minutama i samu pažnju gledatelja. Dakle, ona je u filmu Dr Jekyll i Mr Hyde, ili Thia i Tessa.
I konačan sud je da je film iznimno zabavan. Osim što je zabavan jest i gledljiv film koji obiluje dinamikom koja ne prestaje – zato je izuzetan sci-fi akcić. Što smo mogli očekivati od Disneya nego upravo ovo ili čak i gore od ovog, no ruku na srce nije tako loše. Likovi su humanizirani, prvenstveno predatori. Intervencija sa sinteticima je zapravo OK, dobrodošli životni učitelj predatora. Djeca će više ići gledati “Predatora” i možda kada odrastu otkriti će neke tamnije filmske odvjetke ovog filma i zavoljeti horor-sci-fi žanr, u koji, ako mene pitate, “Predator” nikad nije spadao, možda upravo zbog Arnolda Schwarzeneggera u tom filmu. Nekako mi je neozbiljan bio u toj ulozi i nije mu pasala pa mi se čini da i nije srasao toliko s “Predatorom”. Da je simbioza predatora i Arnieja bila toliko super, ne bi danas imali ovo što imamo. Uglavnom, ako ćete film gledati, nasmijat ćete se, zabaviti i osjetiti kao da ste u nekom pravom filmskom Disneylandu bez krvi i brutalnih scena iz prvog lica.
