Kako tvrdi Frank Zappa, motiv za pisanje autobiografije je bila činjenica da postoji gomila glupih knjiga tobože o njemu pa bi trebala postojati jedna koja sadrži golu istinu. Napisao ju je u suradnji s publicistom Peterom Occhiogrossom koji ima iskustva i kao ghostwriter. Knjiga izvornog naziva “The Real Frank Zappa” izdana je 1989., a u nas je prevedena i izdana krajem 2025. pod naslovom “Frank Zappa glavom i bradom”. Izašla je u izdanju izdavačke kuće Sandorf u vrlo dobrom prijevodu dvojice urednika u navedenoj izdavačkoj kući; Ivana Sršena i Darka Milošića. Sršen je već ranije prevodio biografije rock tematike poput Henry Rollinsove “Upadaj u kombi” i “Ožiljaka” Anthonyja Kiedisa.
Tijekom njegovog relativno kratkog života, lik Frank Zappe je bio općepoznat. U urbanom miljeu se za njega znalo, a njegova pojava s tipičnom bradicom kao da je bila brendirana, no malo tko je, izvan slušateljstva tzv. moderne glazbe, znao nabrojati nekoliko njegovih pjesama, a kamoli koji od njegovih albuma. Izuzetak su pjesme iz kasnije faze poput nepojmljivo glupe “Valley Girl” i sjajne “Bobby Brown”, što je donekle čudno, s obzirom na golemi opus i postojanu kvalitetu njegovih djela, ali opet i ne toliko, s obzirom na donekle beskompromisni i avangardni karakter stvaralaštva.
Premda se od Franka Zappe ponajmanje mogla očekivati obična, standardna autobiografija s kronologijom od ranog djetinjstva pa do zrelih dana, ona upravo tako i započinje, s podacima o mjestu rođenja, porijeklu, roditeljima i prvim sjećanjima da bi se nastavilo s početnim interesima za glazbu, prvim bendovima, pa prvim brakom, počecima glazbene karijere da bi mu, čini se, polovinom druge trećine knjige sve to dopizdilo, nakon čega prelazi na prezentaciju svojih stavova o svemu i svačemu; od odnosa prema američkoj i svjetskoj politici, braku, cenzuri, crkvi, ljudskoj gluposti, glazbi i koječemu drugome što mu je palo na pamet. Dakako, čak ni navedena kronološka cjelina nije standardna, jer Zappa koristi svaku priliku da ubaci koju ciničnu ili duhovitu primjedbu u svoj narativni tijek, a sve je ilustrirano smiješim crtežima u skladu sa sadržajem događanja.
Autobiografija je podijeljena na 19 više ili manje interesantnih cjelina, ovisno o afinitetima čitatelja. U knjizi je sjajno dokumentiran slavni incident u Montreuxu, kada je tijekom koncerta Zappinih Mothers of Invention netko iz publike ispalio raketu u plafon dvorane, što je izazvalo požar i opću evakuaciju. Događaj su opjevali Deep Purple u klasičnoj “Smoke on the Water”, što im je podebljalo bankovne račune, no za Motherse je to bio početak nevolja. Naime, usred rasprodane turneje su ostali bez kompletne opreme, instrumenata, razglasa i reflektora. Otkazali su tjedan dana turneje kako bi obnovili opremu te stigli nastupiti u londonskom Rainbow Theateru, a na tom nastupu je nekakvi tip iz publike utrčao na binu te Zappu gurnuo u petmetarsku rupu ispred pozornice te ga ozbiljno ozlijedio. Zappa je proveo šest tjedana u bolnici i godinu je dana bio u gipsu. No, paradoksalno, iz svega toga je ispalo i nekoliko dobrih stvari; Zappi se pri padu glava iskrenula na rame pa je slomio grkljan, nakon čega mu se glas snizio za trećinu oktave. Zato je u ostatku karijere imao onako lijepi bariton. Također, dok je bio u kolicima tijekom 1972. snimio je dva briljantna big bandovska jazz rock albuma “Waka/Jawaka” i “The Grand Wazoo”.
Nadalje, zanimljiv je i dio o Zappinim ranim glazbenim afinitetima. Kada je bio klinac uglavnom je kupovao r’n’b singlice, a prva longplejka je bila jedna od brojnih kompilacija “Teenage Dance Party”, no druga je, s obzirom na kasniju impresivnu karijeru, bila znakovita. Potaknut reklamom za jednog trgovca pločama za kojeg se tvrdilo da je toliko dobar da može prodati bilo što, čak i neslušljivu ploču pod nazivom “Iluminacija”, mladi je Zappa bio zaintrigiran i odlučio ju je nabaviti. Čudnovatim slučajem je na nju nabasao u jednoj prodavaonici ploča pa iako nije imao dovoljno novca, trgovac je uzeo što se nudi, samo da je se riješi. Ispostavilo se da je riječ o ploči “Complete Works of Edgar Varese, Vol 1” iz 1951. koja sadrži djelo “Iluminacija” odsvirano samo udaraljkama. Inače, Varese je jedan od ranih avangardista, vjerojatno jedan od kumova današnje elektroničke glazbe.
Dio Zappine autobiografije koji se bavi prirodom glazbe kako je on vidi je jedan od impresivnijih dijelova knjige. Sebe drži prvenstveno skladateljem, a glazbu definira ukratko kao proizvod nečega što sam autor smatra glazbenim djelom. Prema tome, glazba može biti sve, ali ona takvom postaje kada autor ili slušatelj odluče takvom je doživjeti. Zappine opservacije o prirodi glazbe se rasprostiru na više od 50 stranica i vrlo su preporučljive za zahtjevnijeg čitatelja. Također zanimljive su i stranice posvećene realizaciji prvog albuma Mothers of Invention, “Freak Out!”, čije izdanje iz 1966. uz Dylanov “Blonde on Blonde”, koji je izašao tjedan prije, mnogi glazbeni teoretičari drže prvim dvostrukim rock albumom. U biti je prvi dupli album izdao r’n’b pjevač Jimmy Clanton 1960., no “Freak Out!” je zasigurno prvi debitantski dvostruki album, a inovativnim tehnikama snimanja, manipulacijom vrpcama i avangardnim pristupom svakako predstavlja bitan utjecaj na daljnji razvoj rocka, što će kulminirati naredne godine objavljivanjem “Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i “The Piper at the Gates of Dawn”. Tijekom snimanja su članovi benda doslovno gladovali. Skupljali su boce pa ih prodavali kako bi si kupili nešto za jesti. “Freak Out!” je producirao Tom Wilson, tada utjecajni producent, znan kao producent nekih od ranih free jazz albuma poput početnih uradaka Cecila Taylora ili Sun Ra. Zappa tvrdi da je Wilson tijekom nekih sessiona za album bio pod tripom. 
Tu je i dio posvećen groupie djevojkama koji je manje impresivan. Poznat je Zappin specifičan, zaštitnički odnos prema njima, naime osnovao je band GTOs (Girls Together Outrageously) sastavljen od najpoznatijih groupi djevojaka te producirao njihov jedini album, glazbeno besmislen Permanent Damage, ali uspješan kao sociološki prikaz kontrakulturnog miljea krajem šezdesetih, premda je popis gostujućih glazbenika na albumu impresivan. Bili su tu Jeff Beck, Rod Stewart, Lowell George, Nicky Hopkins, Ry Cooder i mnogi drugi. Također, taj zaštitnički odnos između Zappe i cura je bio obostran. Jedna od najpoznatijih groupi djevojaka; Christine Frka, inače hrvatskih korijena, je bila dadilja Zappine kćeri, a najpoznatija je kao lik što se pojavljuje na omotu kultnog majstorskog Zappina albuma “Hot Rats”. Vrlo je mlada umrla od predoziranja 1972. Interesantno je da Zappa u autobiografiji, a nisam uočio podatak u drugim izvorima, ne navodi svoje intimnije susrete s groupie djevojkama. Možda ih nije ni bilo, jer su one dijelom živjele u kući s njegovom obitelji ili je slobodni brak bio u tolikoj mjeri svakodnevnica da se to podrazumijevalo. Problem je u tome što je Zappa u tom dijelu vulgaran do krajnjih granica, premda je činjenica da je takve afinitete prezentirao i u dijelu nekih svojih tekstova, ali su oni bili duhoviti. No, često je njegova vulgarnost bila bespotrebna. Primjerice, jedna od stvari s njegova albuma “Zappa in New York” nosi naziv “I Promise Not to Come in Your Mouth”, a kako je riječ o instrumentalu mogla se zvati bilo kako. Ovako ispada kao neumjesni tinejdžerski seksualni humor. Kada piše o seksualnim preferencijama dijela groupie djevojaka, uglavnom je na toj razini. Dakako tu valja spomenuti i, uvjetno rečeno, umjetničku skupinu Plaster-Casters, a sa Zappom ih je upoznao Eric Clapton. Voditeljica umjetnica je bila Cynthia Plaster-Caster koja je radila gipsane odljeve penisa u erekciji poznatih ljudi, uglavnom rock glazbenika, dakako uz suradnju djevojaka koje su bile zadužene za postizanje erekcije modela. Najpoznatiji kipić je svakako odljev pimpeka Jimija Hendrixa. Zappa i Clapton se nisu dali nagovoriti. Inače, kipić Hendrixovog pimpeka je Cynthia donirala neposredno prije svoje smrti Islandskom muzeju falusa u Reykjaviku. Ako nekoga zanima opširniji prikaz svijeta groupi djevojaka, svakako preporučujem knjigu Pamele Des Barres, “I’m with the Band”, prevedenu i u nas. A ako nekoga zanima praksa Plaster-Casters skupine, to može izravno i eksplicitno vidjeti u prizoru kultnog i utjecajnog filma “Misterije organizma” Dušana Makavejeva iz 1971.
Jedno poglavlje je posvećeno i slavnom suđenju u Old Baileyju, središnjem kaznenom sudu u Londonu, kada je Zappa tužio Krunu radi otkazivanja koncerta Mothersa i Kraljevskog filharmonijskog orkestra zbog navodne opscenosti tekstova. Transkripti sa suđenja su u nekim dijelovima urnebesno smiješni, primjerice kada Zappa sucu pokušava objasniti što znači riječ „dik“ ili stih „Možeš li mi sjesti na lice?“ ili kada im razjašnjava što to groupie djevojke vole kod članova rock grupa.
Dio posvećen braku je još jedna od poslastica Zappine autobiografije, gdje ciničnim tonom, ali racionalnim argumentima opservira instituciju braka, a u tom dijelu se bavi i čudnovatim imenima što ih je nadjenuo svojoj djeci. Važan dio autobiografije zauzima i Zappina prepiska i sukob sredinom osamdesetih s Tipper Gore i njezinim Parents’ Music Resource Centerom (PMRC) zbog uvođenja prakse fundamentalističkog etiketiranja glazbenih albuma radi navodnih seksualnih i nasilnih sadržaja. Riječ je o onim Parental Advisory naljepnicama. Zappa je bio aktivno angažiran u kampanji protiv takve prakse.
Završni dio knjige je posvećen Zappinim zapažanjima i stavovima te kritici američke politike, posebno u vrijeme kraja osamdesetih kada je američka administracija bila pod republikanskom vladavinom. Paralele s današnjim stanjem američke administracije se nameću same po sebi, no vjerojatno ni on sam nije mogao zamisliti stanje kakvo danas tamo vlada, premda nije imao iluzija o izlasku iz zaraznog gliba gluposti bezumnih potrošačkih mašina kako naziva veliki dio svojih sudržavljana.
“Frank Zappa glavom i bradom” je knjiga koju ne morate čitati od početka do kraja. Možete je čitati po pojedinim poglavljima, ovisno o vlastitim interesima, no u svakom od poglavlja je razvidno da čitamo autobiografiju čovjeka širokih interesa. Poznavateljima glazbene ostavštine Franka Zappe će svakako biti zanimljivija prva polovica knjige, jer sadrži podatke o pojedinim turnejama, drugim glazbenicima te realizaciji nekolicine ključnih njegovih albuma ili albuma što ih je producirao poput Trout Mask Replica Captaina Beefhearta, ali su, istini za volju neki u potpunosti ignorirani, no autor i izvođač tako velikog opusa bi valjda trebao napisati knjigu od više tisuća stranica da bi zadovoljio baš svakog čitatelja. S druge strane, manje upućene čitatelje će zadovoljiti izraženiji publicistički stil druge polovice koji ne zahtijeva nužno predznanje o djelu autora, ali ga može potaknuti da se aktivira i zapita: “Pa što je taj zajebani brko skladao, otpjevao i odsvirao u tih plodnih trideset godina koliko je stvarao?”.