ABOP-ov novi album zove se “Masters of Afters” i proglašen je najboljim albumom 2025. godine, a u Tvornici kulture 21. veljače potvrđen je taj autobiografski naslov albuma.
Nažalost, prvi put ABOP susrećem uživo, ali odmah mogu reći bez pretjerivanja da su me vratili u najbolje razdoblje elektroničke glazbe s naglaskom na techno. Bile su to zlatne 90-e kada elektronička glazba nije imala tu odvratnu lažnu estetiku zbog koje se cijela scena promijenila, ali i izmiješale granice žanrova. ABOP imaju jasan cilj, rasplesati publiku svojom iskrenom energijom i izvedbom kakva se baš ne viđa na sceni i to ne govorim samo o domaćoj. Neki od najpopularnijih elektroničkih projekata poput Faithlessa ili Mobyja koriste u live varijanti žive instrumente, ali ABOP u fokusu i ispred svih na pozornici imaju dva bubnjara (Ivan Levačić i Ivan Vodopijec) koji diktiraju tempo priče. Povučeni i donekle u mraku su dvojica iskusnih glazbenika na raznim synthovima i ostalim uređajima (Ivan Božanić i Bogumil Kulava), a još više u mraku za svojim instrumentom, basom (što je suprotno od el. gitare koju inače svira u drugim projektima), je Erol Zejnilović. U njihovom zvuku čujem svoje heroje 90-ih, od detroit i acid techna, do big beata i britanske (garage) elektronike – kao da su sve klasične ljepote elektroničke glazbe spojili u jedan svojstven žanr.
Tvornica kulture je rasprodana što znači da su mnogi došli s njima proslaviti titulu albuma godine, ali ima tu i onih koji su došli provjeriti zašto je to tako. U publici šaroliko stanje, old school ekipa koja je prisutna otkada su prisutni i pioniri ovakve glazbe, preko millennialsa do nekih novih klinaca željnih brzog ritma i plesa. Iako je prostor rasprodan, nije bio krcat da se nije moglo disati, nego se lijepo ostavilo prostora da se svatko od nas može barem malo razbacati. Došao sam na zadnjih 20 minuta nastupa Nipplepeople koji su kao i uvijek bili fantastični, ali se osjetilo da ovo nije njihova publika. Čak i u trenucima kada je simpatični duo pozivao publiku na neku aktivnost, ovi su na taj poziv odgovorili mlako. Dolaskom ABOP-a na pozornicu sve se promijenilo. Koncert kao i album otvara glas Gorana Bare, a potom “Zwei Kilo Zucker”. Pod se trese, vibracije prolaze kroz tijelo krvnim žilama sve do srca – osjećaj je baš onakav kad si se kao klinac prvi put susret s elektronikom. ABOP me uhvatio u svoje kandže i nije puštao sve do kraja nastupa koji se cijelo vrijeme buildao da bi došao do trenutka kada Tvornicom odzvanja hard techno, odnosno ono što smo mi 90-ih zvali rave. Mislim da je za to zaslužan njihov prvi studijski uradak, EP iz 2016. godine. Nisam toliko upamtio nazive pjesama niti set listu, ali mi se čini da su s tim materijalom čekićali i u Tvornici kulture. Impresivno! A u glavi pitanje, zašto ih, dovraga, nisam ranije čuo uživo. Koncert nije bio podijeljen na njihove diskografske faze, nego je set lista bila izmiješana, a da su ABOP doista “Masters of Afters” potvrdio je definitivno ovaj nastup. Kao da sam se nalazio u 3 u noći u Depou ili Mastersu, što je malo neobično za Tvornicu kulture za koju sam mislio da neće izdržati ovaj tempo i vibracije koliko je sve bilo intenzivno.
Kada je nešto toliko savršeno onda naravno da tražite greške, ali njih nije bilo, iako sam gunđao među svojom ekipom kako bi baš bilo super da nemaju brejkova između pjesama, što bi značilo da bubnjari trebaju imati krakove poput hobotnica da to izdrže. U prijevodu, svaki brejk sam doživljavao kao onaj trenutak kada tijelo ostane u hypeu i želi još više adrenalina u krvnim žilama, što dovoljno govori koliko je njihov nastup bio energičan i eksplozivan. Ono što mi je posebno slatko bilo su ti zvukovi i uzorci tipični za 90-e, odnosno kako sam ih za ovu prigodu nazvao “zvukom ptica 90-ih”. Očito da je taj izraz bio samo meni zabavan u tom trenutku jer se nitko nije nasmijao. Osim dvojice bubnjara kojima treba skinuti kapu što su izdržali za bubnjevima više od sat i pol vremena, moram priznati da nikada Ivana Božanića nisam vidio da se ovoliko unio u ono što radi (doduše, uvijek ga pamtim kao odličnog gitarista i producenta Pipsa), pa se i on razbacao po pozornici, ali čak mi je najimpresivniji Erol koji tamo u mraku stvara takav opaki bass line koji mi je ove večeri presložio sve moguće organe u tijelu. Osjeti se koliko dečki uživaju raditi ovo na pozornici, kao da im je ABOP ispušni ventil ili izlazak iz njihovog uobičajenog komfora, sigurno mjesto gdje doista mogu pokazati što sve znaju bez da im itko u talkback govori – “ajmo još jednom”.
Najbolji trenuci koncerta? “Dust in My Brain” koji me podsjetio na neke britanske elektroničke projekte, zatim orijentalna “Keops” koja kao da stiže iz tvornice psy trancea Astral Projectiona, iako nije trance, te “The End”, prava old school (hard) techno poslastica zbog koje su mi se ispred očiju ukazali neki techno heroji 90-ih. I još svemu tome pridodate nevjerojatan light show, lasere i sve ono što ide uz ovakvu briju. Imao sam osjećaj kao da sam doista bio na afteru, a došao kući u ponoć i neke sitne minute. Kud ćeš bolje za nas nešto starije.
Koliko mi je krivo što sam se tek sada s njima susreo uživo, toliko mi je drago što je to baš bilo na ovom materijalu “Masters of Afters”, pa makar mi to bio i njihov zadnji koncert. Ovacije koje su dobili na kraju koncerta ne viđaju se baš često, barem ne kada je ovakva vrsta glazbe u pitanju. Stoga, čestitke idu i publici. Lijep je osjećaj vratiti se s koncerta ne prestajući razmišljati o onome čemu ste svjedočili, a pri tome mislim i na činjenicu da u glavi vrtim svoje elektroničke 90-e. I još me ne popušta! Hvala ABOP-u na tom osjećaju.
Foto: Ivor Bulat