Chris Norman bi samo svojim imenom i prezimenom, bez obzira na niz objavljenih albuma i singlova još od početka 80-ih, vjerojatno prošao prilično ispod radara prosječnog konzumenta glazbe i koncerata u Zagrebu. Ne bi to puno promijenila niti činjenica da je u solo karijeri imao par zaista velikih europskih („Midnight Lady“) pa i svjetskih hitova („Stumblin’ In“, duet sa Suzi Quatro).
Kad u tu jednadžbu ubacimo činjenicu da se radi o izvornom vokalu grupe Smokie, koja je osvajala svjetske top liste i pozornice u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama, onda se njegovo pojavljivanje na radaru već dobro osjeća. A tek kad ljudi čuju taj vokal, koji nam je donio neke od najljepših soft-rock pjesama („If You Think You Know How to Love Me“, „Living Next Door to Alice“, „Mexican Girl“), onda je malo onih koji za njega nisu čuli, makar samo posredno.
Pokazalo se, nažalost, da i zvijezda nekadašnje planetarne popularnosti može potamniti i očekivanja da napuni Arenu Zagreb ostanu samo pusti snovi. Srećom, to zatamljenje odrazilo se samo na broj ljudi na koncertu održanom u četvrtak, 12. ožujka, ali ne i na sam nastup. Chris Norman je sa svojim odlično uigranim bendom odsvirao vrhunski koncert, s dobrom produkcijom i energijom kao da je Arena bila dupkom puna. Uvijek treba poštovati pravog profesionalca i ovim putem mu zaista skidam kapu. Čovjek koji ima 75 godina u pojedinim trenucima je izgledao i zvučao kao mladić, dobro raspoložen, nije bilo kraćenja set liste, od svih očekivanih mega hitova izostala je jedino „Oh Carol“.
Ipak, na to se ne možemo žaliti, dobili smo sve što smo se nadali čuti, u vrlo dobrim izvedbama, nerijetko su pjesme bile dodatno napumpane energijom i rockerskim zvukom (najbolji primjer su „Needles And Pins“ i „If You Think You Know…“), a pokazalo se da to nije neobično, jer je nekoliko novijih pjesama (koje sežu unazad samo do 2021.) isto tako napucano dobrim, zaraznim i plesnim rock beatom. Od tih novijih stvari, svakako vrijedi spomenuti „Crazy“, „Low Life“, „Gypsy Queen“ i „Whiskey And Water“, od kojih je posljednja čak bila i završna stvar u bisu i koja je ponudila pravu rock svirku, s neizbježnim gitarskim solom.
Publika je po mojoj procjeni ispunila oko ¼ Arene, no mislim da to nikom zaista nije smetalo; oni koji su došli imali su dovoljno razloga da odu zadovoljni. Chris Norman napravio je odličan presjek svoje cijele karijere, uključujući i solo radove i pjesme koje je izvodio kao član grupe Smokie, pa uz već ranije spomenute, tu su još i „Lay Back In the Arms of Someone“, „Something’s Been Making Me Blue“, „It’s Your Life / For A Few Dollars More“, „Whiskey In A Jar“ i „Don’t Play Your Rock’n’roll to Me“. Mene je posebno razveselila izvrsna „I’ll Meet You At Midnight“ koja mi je ujedno i najdraža stvar od svih pjesama grupe Smokie, a ona je izvedena apsolutno vrhunski. Našlo se tu i mjesta za obradu Dylanove „Don’t Think Twice, It’s Alright“ tijekom kraćeg akustičnog seta, u kojem je vrhunac bila „Mexican Girl“.
Zanimljivo je da je čak i dio partera pred samom pozornicom bio ispunjen stolcima, postavljenim kao sjedeća mjesta, no nije dugo trebalo da ljudi ustanu te plešu i pjevaju na zvukove nezaboravnih hitova.
Za kraj, apsolutno mi je drago što sam po prvi put u životu vidio Chrisa Normana, vrijedilo je čuti glas koji nije ništa izgubio snage protekom godina. Kao što rekoh, da je odabran nešto manji prostor (prvo što mi pada na pamet je mala dvorana Doma sportova, ali ona je u rekonstrukciji), imali bismo spektakl po svim osnovama. Ovako, zamislite da ste gledali jedino pozornicu i nastup, nemajući pojma gdje se koncert odvija – uvjeren sam da biste rekli kako je to jedan od najboljih koncerata na kojima ste bili.
Foto: Lovro Šurbek