Malo su se slegli dojmovi od prvih vijesti kako je prošla preksinoćnja dodjela američke filmske nagrade Oscar. Umjesto golog popisa nagrađenih koji možete naći svugdje, mi ćemo malo iskomentirati nagrade i cijeli događaj.
Mnogi se taj višesatni kasnonoćni prijenos uopće nisu potrudili gledati. Mnogi su ga gledali, ali su samo neki izdržali do kraja, drugi su zaspali – toliko je bio zanimljiv. Conan O’Brien je možda komičan voditelj ili zabavan komičar, ali je bio prilično dosadnjikav voditelj dodjele: vrlo malo, odnosno samo prigušeno ispolitiziran u momentu kada cijeli svijet vrije i samo nas milimetri dijele od ultimativnog kraja. Niti aktualno, niti hrabro. Zapravo je u cijeloj dodjeli bilo samo nekoliko političkih iskrica, dakle nedovoljno; Javier Bardem s “No to war, free Palestine”, Paul Thomas Anderson u zahvalnom govoru da Oscara posvećuje djeci kojoj ostavljamo kaos u svijetu, te nagrađeni dokumentarni film “Mr. Nobody Against Putin” o učitelju Pavelu Talankinu koji je skupljao materijal kako se djeca u školama zatupljuju u režimske dogme i zatim pobjegao iz Rusije.
Conan je ipak najbolji za zabavu – uz uspjeli uvodni skeč u kojem je našminkan kao Amy Madigan iz “Weaponsa” (“Trenutak nestajanja”) uz gomilu djece koja trče za njih kroz sve nominirane filmove, i kasnije uz tek nekoliko uspjelih šala i pokoji geg s kojima se ipak nije mogla izvući stvar – najbolji geg na kraju je bio onaj koji nismo vidjeli (“…netko nije gledao prijenos, netko zaspao…”), ali smo ga vidjeli u snimci i bio je vrhunski – kako je Oscara za najbolji film odnio “One Battle After Another” (“Jedna bitka za drugom”), nakon odjave prijenosa, gledali smo skeč u kojem Conan razgovara s (izmišljenim) CEO-om Akademije koji mu priopćava da je vodstvo toliko oduševljeno njegovim vođenjem dodjele da ga proglašavaju doživotnim voditeljem. Conan je naravno ushićen i bez teksta. Pri tome ga CEO vodi u njegov novi veliki ured i zatim ga poskrivečki zaključava u sobu u kojoj puštaju otrovni plin koji Conana uguši – rekreiravši posljednju scenu sa Seanom Pennom iz spomenutog filma.
Spomenuvši to, Sean Penn koji je bio jedan od nominiranih za sporednu mušku glumačku ulogu i koji je i dobio Oscara za nju, se (jedini) od dobitnika nije pojavio na dodjeli – valjda ni sam nije vjerovao da će dobiti nagradu – ne bih niti ja. Bio je odličan u filmu, na rubu karikaturalnosti, ali teško da je trebao dobiti treći Oscar u konkurenciji sa Stellanom Skarsgårdom koji je prvi put bio nominiran, a s kakvom karijerom iza sebe. Ili Delroyem Lindom, starijim karakternim glumcem u fenomenalnoj minijaturi od uloge u “Sinners” (“Grešnici”) koji je na neki način “centralni izvor informacija” u filmu. Iako je moj osobni favorit bio Benicio del Torro u fenomenalnoj maloj, ali upečatljivoj ulozi, no Benicio već ima Oscara. Da ga je dobio i Jacob Elordi ne bi bila greška, jer je kao iznimno zgodan dečko uspio (uz pomoć make upa i maske dakako) ispod svih tih slojeva nevjerojatno uvjerljivo dočarati čudovište, a da to čudovište ima nešto ljudsko, ranjivo i dopadljivo publici – osim što je bila greška što je bio nominiran u pogrešnoj kategoriji: kako može Frankensteinovo čudovište biti sporedno??
Stellan je neku utjehu dobio u činjenici da je njegov “Sentimental Value” (Sentimentalna vrijednost”) norveškog redatelja Joachima Triera odnio Oscara za najbolji međunarodni film. Jacob je još jako mlad, a i “Frankeinstein” je pokupio tri Oscara (kostimografija, produkcija, make-up & hairstyling), pa sigurno nije ronio suze. Možda je malo manje sretan bio Delroy Lindo obzirom na njegove godine. Pitanje je kada će mu se ukazati opet ovakva prilika, a i “Sinners” je pokupio samo četiri Oscara na rekordnih 16 nominacija, ali dvije jako važne: za glavnu mušku ulogu i originalan scenarij, ali nisu za odbaciti niti oni za fotografiju i originalnu glazbu Ludwiga Göranssona. Njemu je to bio treći Oscar i vjerojatnije bi zaslužnije bilo da su “Sinners” i Goransson (u suradnji sa sjajnim glazbenikom kojeg smo imali prilike gledati i na koncertu Lennyja Kravitza u Zagrebu, Raphaelom Saadiqom) Oscara dobili za originalnu pjesmu “I Lied to You”, jer su glazbeni scoreovi Jonnyja Greenwooda (Radiohead) za “One Battle After Another”, Maxa Richtera za “Hamnet”, te Alexandrea Desplata za “Frankensteina” bili, po mom ukusu bolji jer su songovi u “Sinners” i stara root blues glazba i glazba Buddyja Guya zapravo činili atmosferu filma. Kako se u toj priči i kategoriji našla glazba “Bugonie” to valjda ni glasačima Akademije nije jasno, kao ni to da su “Bugonia” plus Emma Stone bili uopće nominirani. Da se razumijemo film je jako dobar, opičen i Emma je dobra, ali u tom cijelom filmu je najbolji Jesse Plemons koji uopće nije bio nominiran!?
Kad već spominjem glazbu, Oscarovski songovi su u većini prilično dosadni, a oni koji nisu gotovo nikad ne dobiju Oscara, čast iznimkama. Ove godine je najsong “Golden” fenomena K-popa iz animiranog i Oscarom nagrađenog animiranog filma “KPop Demon Hunter”. Ako ništa drugo živo, šareno, zabavno i aktualno.
Michael B. Jordan se nakon lijepog niza odličnih filmova dočepao uloge stvorene za Oscara, glumivši dvije uloge: braću blizance. I to kako. Zapravo ne znam zašto je uopće bilo upitno ili podijeljeno mišljenje, kako hoćete, je li on apsolutni winner ili ne (jer nije dobio sve prethodne nagrade BAFTA, Actor Awards, Golden Globe, Critics’ Choice – samo Actor Awards), kao Jessie Buckley u kategoriji ženske glavne uloge za jednako tako nevjerojatnu ulogu života u “Hamnetu”.
Nije da DiCaprio nije dao jedno od svojih najsamozatajnih ali baš zato snažnih glavnih uloga (da se mene pita DiCaprio bi vodio po dobivenim Oscarima umjesto Daniel Dey-Lewisa ili Penna), i nije da baš sjajni Ethan Hawke nije imao sličnu snažnu rolu u “Blue Moonu”. Iako svi jako hvale brazilskog glumca Wagnera Mouru, koji je bez sumnje bio odličan u “The Secret Agent” (“Tajni Agent”) – ta opća ovogodišnja fascinacija s primarno tim filmom mi pomalo liči na fascinaciju 2022. filmom “Everything Everywhere All at Once” (“Sve u isto vrijeme”) – puno buke ni oko čega – jako dobar film, ali tu staje priča.
I tako dolazimo do posljednjeg nominiranog glumca, koji je u jako kratkom roku od plantarno omiljenog došao do maltene izviždanog: Timothéeja Chalameta. Bez sumnje veličanstveno odigrana glavna uloga u “Marty Supreme” (“Veličanstveni Marty”) u priči koja je netipična (ping-pong), u liku koji je iritantan (Marty), u društvu (podužoj sad već vezi) umjetničkom svijetu vjerojatno prilično antipatične/neomiljene Kardashianke, Kylie Jenner – i za dodatak se baš nedavno vrlo neslavno israo po baletu i operi, iako sam dolazi iz vrlo umjetničke obitelji. A umjetnici to ne praštaju.
Baš sam pratila aplauze za sve i svakoga i bez obzira što je “Marty Supreme” nedvojbeno izvrstan, iako pomalno živčan film, a Timothée sjajan, dobili su uvjerljivo najmanji aplauz svatko u svojoj kategoriji – ako ne računamo onaj za “F1 Movie”, pa čak i za “Avatara: Fire and Ash”. Za prvog, svi (pa čak i ja veliki i teški zagriženik u F1) nisu mislili da uopće spada među nominirane za Oscara (dobio je jedan, za zvuk, logično), a “Avatar” koliko god je veličanstven posao napravio, s omiljenom Signourey Weaver u njemu, ipak je James Cameron, čini se, pretjerao s nečim jer pljesak za “Avatara” nakon dobivenog Oscara za vizualne efekte uopće nije bio značajan.
Spomenula sam gore Jessie Buckley koja je ušla u povijest kao prva originalna Irkinja koja je osvojila Oscara. Irska je bila velika podrška njenoj nominaciji, poslali su cijelu njenu obitelj i ekipu u Los Angeles na dodjelu o trošku države. I nisu pogriješili. Ima uloga koje će se pamtiti dovijeka, njena iz “Hamneta” je baš takva. A nije da nije imala jaku konkurenciju: Rose Byrne u dopadljivom “If I Had Legs I’d Kick You”, izvrsna Renate Reinsve u “Sentimenal Value” i po meni nakon Buckley najbolja, Kate Hudson u briljantnoj ulozi Claire u “Song Sung Blue” o tribute bendu Neilu Diamondu.
Nisam još spomenula glumice u sporednoj ulozi – tu je bilo jako zanimljivo: čak dvije glumice iz filma “Sentimental Value” (ukupno 4 glumačke nominacije i nijedna dobivena), i zatim dvije iz glavnih konkurenata: izvrsna Wunmi Mosaku iz “Sinners”, totalno opaljena uloga Teyane Taylor u “One Battle After Another”, nijedna dobila, a da bolja uloga u “One Battle After Another”, ona Maye u interpretaciji rookie glumice Chase Infinity uopće i nije bila nominirana. Oscara je odnijela starijim generacijama jako poznata i draga glumica Amy Madigan za opet opaljenu ulogu, nazovimo to vještice u hororu “Weapons”. Ovo je prvi put da su se čak dva hororca okitila Oscarima (drugi je dakako “Sinners”), što je svakako dobrodošla promjena.
Od deset nominiranih filmova za najbolji film godine par njih tu nema što raditi: “F1 movie”, “Bugonia”, “The Secret Agent”. Neki su totalno bili zapostavljeni u nagradama: “Hamnet” nije dobio ništa drugo osim Oscara Jessie Buckley, a jedan od najboljih filmova godine “Train Dreams” je ostao skroz praznih rukava. I da uopće ne spominjem kako sjajan južnokorejski “No Other Choice” uopće i nije bio nominiran, nigdje, a također je jedan od naj filmova godine.
Na kraju, od tih deset nominiranih filmova, plus nekoliko dodatnih – Music Box ih je sve pregledao i recenzirao (uskoro objavljujemo i “The Secret Agent”), pa ako niste do sada shvatili po linkovima u tekstu – ovaj komentar je zapravo našim čitateljima user manual za čitanje recenzija i gledanje tih filmova, odnosno onih koji su vam možda promaknuli.
Prošla godina je bila dobra za kino i filmove, iskoristite to. Zima još nije gotova.