Prošlo je 36 godina otkad sam posljednji put gledao Erosa uživo, bilo je to 1994. na tadašnjem stadionu „Radnika“ u Velikoj Gorici, na jedan vruć srpanjski dan. Bila mu je 31 godina, već je imao status zvijezde, iako je on i godinama kasnije taj status prilično dobro držao i svoju karijeru održavao na visokom nivou.
U Areni Zagreb na koncertu s turneje „Una Storia Importante“ ovoga utorka, 28. travnja nastupio je s dvostruko više godina, pa je zanimljivo povući neke paralele, što je ostalo isto ili slično, a što se promijenilo.
Set lista: naravno, ona je na koncertu u areni drugačija, jer je uključila i njegove radove nakon 1994., no opet je u sebi sadržavala sve najveće hitove prvih 10 godina njegove karijere; mislim tu prvenstveno na one hitove koji su bili broj 1 u Italiji, ali i visoko plasirani u mnogim drugim europskim zemljama – „Tera promessa“, „Una storia importante“, „Adesso tu“, “Musica è”, “Se bastasse una canzone”, “Cose della vita”, “Un’altra te”… Kad tome dodamo hitove nakon 1994., lako možemo reći da je ovo bio gotovo „Best of“ koncert.
Publika: jednako nabrijana i raspoložena kao tog vrućeg ljetnog dana u Velikoj Gorici, omjer u korist ženskog dijela otprilike sličan, samo se prosjek godina nešto povisio, iznenadilo me koliko je ljudi prilično točno pjevalo većinu njegovih pjesama, a talijanski baš i nije nešto previše prisutan u našim školama (vjerojatno ipak naši Istrijani nisu činili 30-40% publike u areni).
Produkcija (zvuk, rasvjeta): naravno, treba uzeti u obzir pomake u tehnologiji, koncert u Areni bio je produkcijski izvrstan, bez greške u zvuku ili pratećoj rasvjeti, uključujući i video zid, što je bilo za očekivati, Ramazzotti je tu apsolutni profesionalac. 1994. bio je manji naglasak na vizualnim materijalima, Eros je tada bio dovoljan vizualni mamac za većinu publike i oči se nisu skidale s njega, sad smo dobili duplo starijeg Erosa, pa je podrška sa strane dobrodošla. Zapravo, kad vidite 10-ak šlepera naslaganih pred Arenom, onda znate što vas otprilike čeka unutra, nema tu puno filozofije. Dvostruki catwalk, pozornica na nekoliko razina, 2 seta bubnjeva…
Atmosfera: jednako dobra i zagrijana (bez potrebe za vrućinom sunca), od prvog takta otvarajuće pjesme „Taxi Story“ pa preko „Quanto Amore Sei” do početka nizanja velikih hitova. Razlika je bila u razini opuštenosti, prvenstveno kod Erosa.
Pjevač i bend: Eros je te davne 1994. nastupima morao opravdati status diskografske zvijezde, bend je i tada bio prilično dobro uigran, ali je bio upola manji (u areni je bilo 11 članova + nekoliko pratećih vokala) i više se trudio, prepuštajući manji broj dionica pjevanju publike. U areni je čak na video zidu imao ispisane i tekstove pjesme „Fuoco nel Fuoco“ kako bi publika mogla bolje pjevati, a Eros je bio znatno opušteniji i ležerniji, u više navrata spuštao se među publiku i bio spreman na stalnu interakciju s publikom. Čini mi se da je prilično izmorio i svog tjelohranitelja, koji je jurcao za njim kada bi se s pozornice spustio u publiku ili išao kroz nju. Time je i koncert u velikoj Areni Zagreb donio određeni osjećaj bliskosti, prijateljstva i intimnosti. Dodatno, odlučio je pokazati kako nije u igri samo njegovo pjevačko, nego i gitarsko umijeće, a malo se poigrao i s bubnjevima.
Na pozornici je Ramazzotti imao tri pjevačice, Zoe Ranno, Monicu Hill i Saru Deop, iako je najviše pjevala publika, pa je komotno možemo nazvati 4. pratećim vokalom. Iako su sve njegove pjesme na talijanskom jeziku (samo su duet gosti u njegovoj diskografiji pjevali na engleskom – Cher, Tina Turner, Anastacia – bilo je tu izleta i u engleski (kad je pjevao dionice navedenih ženskih vokala kojih nije bilo kao gostiju), a odradio je i akustičnu skraćenu varijantu pjesme „No Woman, No Cry“ Boba Marleyja.Ipak, pokazalo se, kao što sam ranije naveo, da talijanski uspijeva biti dovoljno globalan i prihvatljiv kad dolazi u ovako dobroj izvedbi.
Eros je očito uživao u koncertu jednako kao i publika, nije se činio umornim niti jednog trenutka i završio ga je na savršen način s velikim hitom “Più bella cosa” kao završnom pjesmom unutar bisa – dobio je zaslužen veliki pljesak publike i veliki poticaj za turneju koja se nastavlja.
Postoji samo jedna stvar za koju mi je žao da sam je propustio, ali nema veze s koncertom – nisam uspio u stvarnom vremenu vidjeti 5 golova iz prvog poluvremena vrhunske tekme polufinala Lige prvaka između PSG-a i Bayerna. Srećom, to se ponavlja u reprizama i u analizi nakon utakmice, a ovaj koncert se neće ponoviti.
Foto: Nikola Knežević