“Tinejdžeri se definitivno ne bi trebali pronalaziti u tekstovima Linkin Parka”. Kaže mi u kratkom intermezzu na tribinama stadiona Ernst Happel suputnica s ispunjenim vlastitim ROM-om tegobne lirike benda koji oboje napokon gledamo prvi put nakon 26 godina od prvog susreta, naravno, na MTV-ju.
Ipak su se riječi nu metalaca naposljetku upisale u memoriju mlađe, prije svega milenijske generacije, davanjem preciznih i razumljivih tumačenja uskovitlanih osjećaja u formativnim godinama. Pokušaji pozicioniranja zrelijeg ili individualnog sebe unutar obitelji, okoline, težnje za pripadanjem kao i pokleknuća pod neumoljivim pritiscima normi dok se istovremeno paradoksalno samo deklarativno potiče jedinstvenost. Linkin Parkova poetika je nastala upravo u kriku i vapaju tog paradoksa kakav neće imati državne granice nego postojati posvuda. Vjerujem da je to bilo ono vezivno tkivo šezdesetak tisuća ljudi na bečkom stadionu i bit će u ostalim postajama europske turneje benda višeznačnog imena From Zero World Tour.
Nazvana „od nule“ kao jasna referenca na promjenu nakon neprežaljene smrti frontmena i spiritusa movensa benda kao i milijuna slušatelja na planeti i novog početka s pjevačicom Emily Armstrong kao i na repertoarsku sveobuhvatnost pjesama nastalih od benda preteče Linkin Parku – Xero do aktualnog albuma „From Zero“.
„To više nije Linkin Park“, „To nije taj bend“, „Bez Chestera nema smisla“ glavni su komentari već dvije godine otkako je bend nastavio s djelovanjem, a tako i ovih dana u kaljuži društvenih mreža. Istina je, nema ga, ali treba li zato odustati od nasljeđa gdje je definiran zvuk, estetika, cijela generacija publike? Zašto zapečatiti nešto što živi među ljudima? Trebaju li stati relativno mladi agilni članovi s vraški razvijenim talentom i kreativnim nagonom? S novim licem i glasom u nekim su trenucima uspješno nastavili AC/DC, Genesis, Van Halen, Black Sabbath, Iron Maiden, Journey, Queen, Pink Floyd i Fleetwood Mac. Mitomanija poklonika nije ih paralizirala jer, vrijeme je za najveći jezični klišej svih vremena, život ide dalje. A ne vjerujem da itko od nas i nakon osobnih gubitaka ne nastavlja s osobnim životima, što ne podrazumijeva brisanje uspomene i obezvređivanje izgubljene osobe.
S takvom se idejom vodio ovaj nostalgični par na koncertu u Beču, samo minoran dio desetaka tisuća duša istovjetnoga gledanja na adrenalinske pjesme poosobljene u različitim trenucima života kroz prepoznavanje u stihovima Linkin Parka i poosobljivanjem tih nekoliko minuta jednog naslova. Pjesme koje su svačije postaju moje i moja je spona postala kolektivna i nema razloga da se zaključaju u vremensku čahuru. Chester Bennington je doista proživljavao i sve one tjeskobe, muke, strahove i frustracije iz egzistencijalističke zbirke kakva je na koncertu ponudila samo odabrane naslove, a na kraju ih, znamo nažalost, nije preživio. No Emily Armstrong, manemo li se privatnih joj kontroverzi i usredotočimo li se na nju kao novi glas i lice benda, jest dostojanstvena zamjena. Zamjena. Ne replika. Ne klon. Od nje ne očekujem(o) da bude jednojajčana blizanka Chesteru kao ni njegov hologram ili dvojnica. Kruna je definitivno teška.
I u Beču se nakon već dvije godine od njezina predstavljanja u početku nastupanja osjeti nesigurnost u govoru tijela pri eksponiranju pred masama upravo kao pojam zamjene mrtvoga čovjeka, ali pjesmama kojima smo popločili svoja odrastanja i mladost ne uskraćuje živost, energiju, strast i onaj potpisni krik. Ono što joj mogu spočitati jest manjak direktnoga kontakta s publikom na čemu ona najviše iz preživjele forme benda treba raditi zbog nezahvalne pozicije. Istovremeno, nekad drugi zaštitni znak Linkin Parka je Mike Shinoda, nepatvoreni kuler i kreativna sila, danas je frontmen i pogon benda. Nepatvoren upravo iz razloga što se na njegovom licu ni iz njegovih riječi ne nazire odrađivanje i kalkuliranost u želji za nastavkom nego pronalaženje jedinog smisla u tom bendu bez kojeg bi njegov vlastiti identitet bio u krizi. Jer što bi Mike Shinoda bio bez Linkin Parka kao životnog poziva?
Bez potrebe da prenosim naslove sa stalno promjenjive setliste benda, sve tekstove paralelno izvrištane i otpjevane u dva sata nad pozornicom, više mi smisla ima osvrnuti se na publiku dominantno mojih godina (kasne 30-e, rane 40-e) odraslu upravo s ovim zvukom, a koja je mahom, dokle mi je pogled sezao, dovela svoje nasljednike, mlađe naraštaje da ih uvedu u, ponavljam, osobni, a kolektivni muzej nevidljivih sjećanja. Do nas su tisuće kalorija skakanjem sagorjela dva 17-godišnjaka – jedan Britanac, drugi Makedonac – i odradili sve stihove, sve vriskove kao da su svjedočili povijesti Linkin Parka, iako im je bend u život ušao neposredno prije reformacije s Emily. Dakle, pet godina nakon Chesterove smrti. I tu onda ponovno shvaćaš smisao glazbe: vremenski neograničena, osobna je, a svačija, subjektivna, nedodirljiva, a svejedno negdje duboko reže. Odjebi monopoliziranje. Već uplakanog od gradacije pjesama s prokletom moći vraćanja u trenutke bjesomučnih ponavljanja na srednjoškolskoj liniji i pronalaženja smisla neobjašnjivih vlastitih osjećanja u tekstovima Chestera Benningtona, razgalio me pogled na izvangeneracijski doseg. Naravno, sebe prepoznajemo u drugima pa sam sebe prepoznao tako u njima kad sam Queen prije desetak godina slušao s Adamom Lambertom, debelo nakon Freddieja, kojeg nisam ni mogao doživjeti za njegova života nego tek kasnije. Nezamislivo bi mi bilo da ikakva mitomanija uskrati ljubav prema Queenu, Pink Floydima (Gilmouru ili Watersu danas) samo zato jer originalne forme više nema.
Biti na tribinama prvo je bila frustracija u sporosti kupovine ulaznica, ali pogledom (i dobrim zoomom na mobitelu) na unisono kretanje i sinkronizaciju duša koliko i glasova ispod sebe postalo je u prvim minutama zadovoljština kao širokokutni pogled na masovno hodočašće duša prema vrelu katarzi, lica koje su jednako s tolikim odmakom od prošlih trenutaka još bolje razumjele značenja pjesama. Onih istih pjesama, stihova za koje si bio kao alternativac prozivan u doba supkultura za neukus jer nije dovoljno napaćena ili olovno teška glazba, ismijavan što slušaš rap koji nije pravi…
Shvaćaš da je glazba most između intimnog i kolektivnog, nekad neopipljivi obred kolektivnog pripadanja, terapeutski međuprostor potvrde gdje možeš biti sam sa sobom s osjećajima koji su u mladosti često nejasni, kaotični i sramotni. Shvaćaš da je to univerzalno stanje svih. I shvatiš da su deseci tisuća na stadionu Ernst Happel pronašli mjesto gdje pripadaju. Sami. Sa svima.
Linkin Park, From Zero World Tour (9. 6. 2026.):
The Emptiness Machine
Lying From You
Crawling
Up From the Bottom
Somewhere I Belong
The Catalyst
Burn It Down
Over Each Other
Where’d You Go
Waiting for the End
Lies Greed Misery
Two Faced
Joe Hahn Solo
Empty Spaces
When They Come for Me / Remember the Name
IGYEIH
One Step Closer
Break/Collapse
Lost
Breaking the Habit
Let You Fade
What I’ve Done
Kintsugi
Overflow
Lost in the Echo
Numb
Heavy Is the Crown
Bleed It Out
Papercut
In the End
Faint