Gotovo je nevjerojatno da sam u subotu navečer u Budimpešti ovaj veliki bend gledala tek prvi put. Nije da ih se nije moglo uloviti prije bezbroj puta, naposlijetku i kod nas na Hipodromu 2010. ali čak ni kod kuće ih nisam uspjela uloviti. I na kraju moje Metallica odiseje, uspjelo mi je na drugom koncertu rasprodanog “No Repeat” vikenda u Budimpešti.
“No Repeat” je interesantan koncept. Turneja se zove “M72 World Tour”, set liste su manje više identične na svim koncertima, samo se bitno mijenjaju, točnije posve, na double koncertima u istom gradu kao što je to bilo u Budimpešti. Prvi koncert je bio u četvrtak, 11. lipnja i možda neki od vas spadaju u brojne posjetitelje iz Hrvatske koji su bili na tom prvom. Koliko smo čuli od ekipa koje su tada bile, osim što je jedna od predgrupa bila Pantera umjesto Knocked Loose, (druga Gojira je bila na oba), publika se nije baš nešto usrećila sa zvukom na koncertu. Mnogi su se jako žalili da je koncert bio gotovo nerazgovjetan.
Puskas Arena je akustično jedan od boljih stadiona na ovom dijelu Europe, ali to je ipak samo stadion i neizbježno ima “rupa” i pozicija na kojima moraš pogađati što se svira, no očito je pauza od jednog dana među dva koncerta ipak pomogla da se dodatno “poštela” što je bilo off na prvom koncertu jer je zvuk bio (za stadion) na drugoj večeri većinom jako dobar do odličan. Jer ako netko tko nije fan Metallice, a uspije razaznati pjesme relativno brzo nakon početka pjesme, a koje nisu glazbena opća kultura, dakle nekome tko ne pozna cijeli opus Metallice – to je odličan zvuk. Plus da se sve razumjelo što su Hetfield i Trujilo pričali, mada to nisu bile neke govorancije, više zahvale i ekspresije emocija, ali se svakako ne može reći da bend nije komunicirao puno više od “dobra večer”, “hvala” ili “doviđenja”. U tom smislu mi se jako dopalo kako se bend odnosi prema fanovima.
Kao što sam u uvodu spomenula, dupkom pun stadion. Druga večer je okupila nešto manje od 60.000 posjetitelja koliko stane kada je (na koncertu) stadion pun. Mnogi su na koncert došli na repete nakon prve večeri, a zašto i ne?! S druge strane, Budimpešta je obje večeri bila kao “Okupacija u 26 slika” sa strane Hrvata, a bilo je tu i dosta susjeda nam Slovenaca. Poslužilo nas je i izvrsno vrijeme koje se pokvarilo sljedećeg dana na ovom dijelu Europe, pa eto, barem Hrvati nisu doživjeli onaj potop i blato s Hipodroma. Metallica je znamo, veliki i utjecajan bend koji je u pozitivnom smislu komercijalizirao metal i rock glazbu, no to nije sjelo baš svim fanovima benda. Uz to, posebno bubnjar Lars Ulrich je poprilično nadmen svat, koji se ne može, barem u novije vrijeme, podičiti s nekom točnošću izvedbi, a znamo da je bubanj baza svega. Frontmen James Hetfield također nije (više) posebno simpatičan mnogim fanovima benda iz razno raznih razloga, ali i fanovi su čudni svatovi. Stoga, blago meni ne baš fanu benda kojemu je sve bilo super.
Za one koji su očekivali glazbeni maraton a la Springsteen (to su kao ti neki pravi fanovi benda) i koji su se poslije čudili kao pura dreku kako je setlista sa samo 16 pjesama, bez biseva, i kako i zašto je bilo toliko kratkih pauza između pjesama (doći ćemo i do toga) i kako je glupa bila pozornica i slično… za njih imam samo ovo: ili niste pravi fanovi, ili se niste dovoljno educirali oko turneje, ili ste još na prvih par albuma i u prošlom zamrznutom ili svršenom vremenu.
Najprije pozornica: Metallica ima modernu, kružnu pozornicu na sredini stadiona koja zapravo nije klasična pozornica nego kružni catwalk s dva proširena dijela sa stepenicama, a u sredini najžešći hard core fan pit. Mislim da su ti ljudi tamo padali u nesvijest od prevelike sreće kako je bend išao oko njih tih dva sata koncerta. Kako je pozornica bila na sredini, tako je i sva publika na stadionu jednako vidjela sve. Oko te pozornice su bili stupovi (ukupno 8) s ekranima i zvučnicima (i vjerojatno stotinu kamera), velebno – no doubt. Spektakl. Fensi šmensi. Slobodno nabrajajte dalje…
Tijekom koncerta su se Hetfield, Trujilo, Kirk Hammett i Ulrich vrtjeli po tom catwalku ukrug, a one pauzice od oko 30-60 sekundi su bile da se svako toliko prebaci bubanj po tom krugu. Sad oni koji Ulricha ne vole rekli bi, nisu ni trebali, ali ajmo reći da je barem tog 13. lipnja “Lars koji voli plaziti jezik” sasvim solidno odbubnjao što je imao za odbubnjati. Valjda je ušao u ritam nakon pola odrađene turneje, tako da nisam primijetila neke posebno drastične kikseve u svirci ni od koga, a ako jesu, to je prvo normalno uživo, drugo nije to studijska snimka, a treće ionako ne znam napamet sve njihove stvari.
Setlista je po meni bila odlična, čak bolja nego prvi dan (koga zanima neka gugla prvi dan), iako ne mogu reći da mi nisu nedostajale “Masters of Puppets” ili “Nothing Else Matters” ili “Fuel” koje bi se standarno našle na nekoj normalnoj, a ne “No repeat” setlisti. Zanimljivo je da su ukupno čak 5 stvari svirali s albuma “Ride the Lightning”. Intro imaju isti na svim koncertima i odličan je: počinje s obradom AC/DC-jeve “It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)”, te se nastavlja obradom čuvene Morriconijeve “The Ecstasy of Gold”. Metallica izranja ispod tog catwalka i kreće žestoko s “Whiplashom”, te “For Whom the Bell Tolls”. Raspoložena publika urla, onaj dolje centralni fan pit pada u nesvijest. Publika, koja se je u pauzi od završetka nastupa Gojire do Metallice “nogometno” zabavljala s odlično izvedenim valovima. Evo sad spominjem Gojiru, grehota što nisam odmah na početku teksta… Meni odlična, drugima dosadna, trećima da ih nisu dobro čuli. S Gojirom je tako, ili ih voliš ili ne. Volim ih dok su još bili bebe kada su prvi puta kao zeleni bend s jednim albumom nastupali prije Slayera u zagrebačkom Jedinstvu i odvalili kao nitko. Te su “bebe” kasnije postale jako važne samim sebi kako su nastupali na Olimpijadi u Francuskoj, počeli se preseravati (ipak su Francuzi) – ali to ne umanjuje da je to svirački sjajan bend i u konačnici i jesu odličan bend. Odsvirali su solidan set od 10 pjesama, dakle konkretno. Bili su odlični i u subotu, a sad tko ih ne voli, sigurno ih nije ni slušao, nego lovio šank ili merch.
Prvu predgrupu, Knocked Loose, iskreno nisam doživjela. Spadaju mi u kategoriju “nit smrdi nit miriši”. Nije da se nisu trudili. Nekima su bili top. Radije bih da su oni završili u topu, a da su meni svirale Pantere, pa makar okrnjene. Tko mi kriv što nisam gledala na kojem koncertu je koja predgrupa. S druge strane, uvijek je bolje otići na drugi koncert, jer sve što nije štimalo na prvom, naštima se do drugog. I bend sam sebe naštima (ergo, Ulrich).
I da nastavim s Metallicom, na “Lux Æterna” i kasnije na “The Call of Ktulu” sam posebno naćulila uši kako se to svira i što sam generalno čula od Trujila i Hammetta, nemam primjedbi. Isto nemam primjedbi na Hetfieldovo pjevanje, imam dojam da pjeva isto kao nekad prije, i dalje snažan vokal kada treba urlati i potegnuti, a izražajan kada treba laganije. Iako nismo čuli “Nothing Else Matters” – ali mislim da je “Fade to Black” bio dobar primjer.
Uistinu nemam ama baš nikakvih primjedbi ni na što, ispada kao da sam totalno nezahtjevna publika, a bogme nisam. Drugi dio koncerta od “The Unforgiven” do kraja je bio bomba, uz eksplozivnu “Enter Sandman” na kraju. Pjesama na bisu nije bilo, jer to nisu koncerti na kojima se daje bis – sve je konceptualno osmišljeno i to je to. Ali nije da nije bilo bisa. Sva četvorica su ulazila među publiku, pozdravljala se, bacala trzalice, a stadion je grmio još 10-ak minuta.
Jesam li rekla da je Metallica bila jako raspoložena?
Intro
It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll) (AC/DC cover)
The Ecstasy of Gold (Ennio Morricone)
Setlista:
1. Whiplash
2. For Whom the Bell Tolls
3. Ride the Lightning
4. Until It Sleeps
5. Lux Æterna
6. Screaming Suicide
7. Kirk and Rob Doodle (Quimby’s “Hoppá”)
8. Fade to Black
9. Wherever I May Roam
10. The Call of Ktulu
11. The Unforgiven
(…And Justice For All snippet)
12. Whiskey in the Jar [traditional]
13. Fight Fire With Fire
14. Moth Into Flame
15. One
16. Enter Sandman
Foto: Anastazija Vržina