Početak tjedna je vio više nego fantastičan i malo kaotičan. Dva vrhunska benda u metalnom svemiru sviraju na isti dan u istom gradu. Švedski poweraši Sabaton, koje pratim otkako su bili zakopani na talijanskom labelu i poznati samo zagriženim fanovima pa sve do današnjih stadionskih razmjera, i da, oni, jedni od “velike četvorke (Big Four)” američkog thrash metala. Naravno, govorim o Anthraxu, koje dosad iz nekakvog peha još nikad nisam imao prilike vidjeti uživo. Sudbina je htjela da sam morao birati pa sam ipak odlučio u “thrash-metalno-virusnom old school smjeru”.
I nisam požalio. Zbog preko nekoliko razloga koje ću obrazložiti u nastavku. Radi preklapanja dva koncerta, Anthrax su unaprijed najavili da će početi ranije, a Sabaton malo kasnije, pretpostavljam da se organizator (oba koncerta organizirao LAA) dogovorio tako međusobno i s menadžmentom bendova. Pa je tako Anthrax i krenuo u za metal koncert “matinejskih” 19:30. Iako je Boogaloo svima više manje poznat, i pozornica i ostatak kluba, ovaj puta je tu bio zid pojačala u kamuflažnim bojama i veliki LED ekran iza bubnjara. Nakon intro zvučnih kulisa sačinjenih od pjesama “The Number of the Beast” (Iron Maiden) i “I Can’t Turn You Loose” (Otis Redding), dečki iz Anthraxa ulijeću na stage i otvaraju odmah žestoko u glavu, kao što i priliči velikanima američkog thrash metala, s “Among The Living” i obradom “Got The Time” Joea Jacksona (istu pjesmu su kasnije obradili i finski Korpiklaani). Poprilično dobro ispunjen Boogaloo (koncert je bio označen kao rasprodan, ali klub ipak nije bio toliko krcat da se nije moglo hodati) je odmah poludio i fanovi svih uzrasta su odmah krenuli u “thrasherskom stilu”. I da, fascinantno mi je bilo doslovce vidjeti ljude svih uzrasta, iako sam više očekivao ekipu 40+, tu se našao i jako velik broj tinejdžera ali i još mlađih klinaca, tako da je sasvim moguće da su neki došli i u tri generacije (djed, otac i unuk(a)). A to nije nimalo neočekivano, budući da Anthrax ove godine broji 45 godina postojanja i 12 studijskih albuma ako ubrojim nadolazeći koji izlazi kasnije ove godine, a za čiju promociju svaki mjesec izbace i live izvedu nove pjesmu s albuma na svojoj turneji. Ovog puta je to bila “It’s For The Kids” negdje malo iza polovice njihovog koncerta.
Od cijele setliste izdvojio bih meni drage “Caught In A Mosh” (i da, mosh pit jednom kad se stvorio negdje na sredini Boogalooa praktički nije stajao, što je naravno sastavni dio ovakvih koncerata i ne samo očekivan nego i dobrodošao), “Metal Thrashing Mad”, “Breathing Lightning”, “Indiand” i “I Am the Law” koja je bila zadnja pjesma prije bisa na kojem su izveli “I’m the Man”.
Što se postave benda tiče, u principu je već dugo nepromjenjena iako je kroz godine bilo raznih “kadrovskih promjena i izmjena”, pa smo tako vidjeli većinom onu najlegendarniju postavu koju pamtimo iz svih onih legendarnih starih spotova, live snimki i albuma. Scott Ian na ritam gitari, naravno, Joey Belladonna na vokalu, i to moram priznati za svoje godine (65) zavidnom, žestokom i neumornom vokalu koji nije ostario ni dana, a i Joey je bio pun energije od početka do kraja koncerta i vokalno i kroz interakciju sa svim prisutnim fanovima. Tu su još bili i Frank Bello na basu, energična živina svoje vrste, a dio benda je skoro neprekinuto od 1984. g. i povratnik na bubnjevima Charlie Benante koji je svojim čvrstim, žestokim bubnjanjem natjerao iste da ga preklinju za milost. Jedina “iznimka” od gore navedenih je solo gitarist, “mladac” imena Jonathan Donais, koji je dio banda “samo” 13 godina, ali je svoju virtuoznost na gitari pokazao potpuno besramno i vrhunski.
Moja odluka da (napokon) vidim uživo ove thrash metal velikane i stavim još jednu kvačicu na “The Big Four” popisu je bila više nego ispravna. Tih cca sat i pol vremena, možda koju minutu više, što je koncert trajao zajedno s bisom, je proletjelo kao da se radilo o minutama. Slušajući ih uživo malo sam se teleportirao i u neku svoju tinejdžersku prošlost kad sam počeo otkrivati thrash metal i njegove “dragulje” u vidu bendova i metal generalno. Doba kad je nabrijana pubertetska glava baš trebala takvu muziku kao ispušni ventil. I baš mi je bilo predobro gledati ljude po Boogaloou, od klinaca koji su jednostavno imali taj jedan “pubertetski metal vibe” koji sam i sam prošao, pa do ljudi koji bi po godinama i meni mogli biti očevi, čak i u “nemetalnoj” odjeći, a pjevaju pjesme (one starije najviše, naravno) od riječi do riječi u nekom svom transu gdje se točno moglo iščitati kako se i njima vrte ti neki filmovi iz prošlosti čiji je Anthrax bio sastavni dio.
Je li mogao biti bolji ponedjeljak i početak ovog tjedna? Možda, ali jako, jako teško. Eventualno da sam uspio uloviti oba koncerta.
“Racing down the road
In a street machine of steel
Gears are jammed in full
I’m the madman at the wheel “
Setlista:
1. Among the Living
2. Got the Time (cover)
3. Madhouse
4. Caught In A Mosh
5. Metal Thrashing mad
6. Keep It in the Family
7. Breathing Lightning
8. It’s for the Kids
9. Medusa
10. Indians
11. Antisocial (cover)
12. I Am the Law
Bis:
13. I’m The Man
Foto: Matea Marušić