Na zagrebačkom jezeru Jarun u ponedjeljak, 22. lipnja je otvoreno osamnaesto izdanje našeg najvećeg rock festivala INmusic.
Dvadeset godina je prošlo od prvog izdanja INmusica i vjerujem da je malo onih, uključujući vjerojatno i organizatore, koji su mogli i pomisliti da će se festival održati ovoliko dugo i narasti do ovakvog obima kakav je sad. A izrastao je u jedan respektabilan brend i grada i države, i privlači publiku i iz toga grada, i iz te države, a bogami i iz mnogih drugih država, barem sudeći po onome koje smo jezike mogli čuti ’po drumu’ od ulaza do kampa. Bogat i raznolik program čeka nas i ove godine na festivalskim pozornicama, a prvog dana je sve počelo u 16.30 i to na glavnoj festivalskoj pozornici. Za početak, idu Bugari.
Scarlet je alternativni post-punk bend iz Bugarske kojemu je ove godine pripala čast da otvori festival, ali vjerojatno bi se mnogi mijenjali za tu čast jer realno u 16.30 ispred Main stagea skupilo se ljudi za izbrojati na prste jedne ruke. Naravno nisu tome krivi Bugari koji su poprilično dobar bend i moram priznati da sam se svih ovih godina nagledao stvarno dobrih bendova iz ’trećih zemalja’ koji su otvarali festival, nego je tome bila kriva nesnosna vrućina od debelo iznad trideset stupnjeva, a ljudi su komotni, ne vole dolaziti ako im nešto nije atraktivno i ako im nešto smeta. Stvarno je bilo pakleno vruće, ali iznad Sljemena nebo se zacrnilo i nakon dvadesetak minuta Bugara pojavila se jedna od najboljih prijateljica ovoga festivala, kiša. Svi koji godinama dolaze na festival na kišu su odavno navikli tako da nikoga nije iznenadila, a pljusak koji je trajao nekih pola sata ipak je malo ublažio vrućinu i samo je neznatno poremetio satnicu.
Tako je Ivan Grobenski malo kasnio s početkom na World stageu ali kada su krenuli bend i on ništa ih nije spriječilo da odsviraju odličan i dobro prihvaćen set svoga neo-soula. Vrlo dobar i lijep im je bio nastup i dobar uvod za ono što slijedi. Riječki math rock trio Pomelo Chess Society svojim vrlo glasnim nastupom na istoj bini dokazali su da i ovakva glazba može privući veći broj ljudi koji su sada nakon kiše nahrupili u većem broju, a nakon njih skupila se stvarno respektabilna ekipa ispred Main stagea na Fat Dog. Ovi Londončani miješaju indie, punk, elektroniku i rave i publika ih je odlično prihvatila i uzvratila im energijom kojom su bili gađani s bine. Pred kraj njihova nastupa meni je bilo vrijeme za poć’, jer otvara se Hidden stage u šatoru, a tamo su me čekali ’moji’ mladi Brođani iz benda Buzz. Unatrag nekoliko godina Hidden stage u 19 sati rezerviran je za bendove iz fantastičnog projekta Superval, projekta koji baš promovira mlade bendove i daje im šansu da nastupaju na velikim pozornicama u profesionalnim uvjetima, pa se ova suradnja Supervala i INmusic festivala nastavila i ove godine.
Buzz su mladi bend iz Slavonskog Broda koji je preko Supervala dobio priliku nastupiti na ovogodišnjem izdanju našeg najvećeg festivala i svoju šansu su više nego iskoristili. U hipu šator se napunio, a Buzz su u tridesetak minuta nastupa suvereno predstavli svoju žestoku kombinaciju grungea i punka, na svoj osobeni autorski način. Budućnost je to domaće glazbe s obzirom da su u pitanju srednjoškolci.
Simpatični Nusantara Beat isporučili su svoju world-ethno tradiciju indonežanske glazbe kombiniranu sa modernijim ritmovima, a u šatoru na Hidden stageu okupila se veća slovenska ekipa da podrži kombinaciju novog vala i synth popa koju je donio mariborski bend Đoko. Puno Slovenaca je bilo i veliku podršku su im dali.
Manic Street Preachers su bili velike zvijezde devedesetih godina, ali sudeći po tome koliko ih je publike došlo pogedati na Main stageu još su uvijek. Otvorili su s možda ’najskupljom’ “Motorcycle Emptyness”, a nakon nje provozali su nas kroz cjelokupnu svoju karijeru. Čuli smo skoro sve što smo trebali čuti, svi hitovi bili su tu, čuli smo i nešto od materijala s prošlogodišnjeg albuma, a i poneku obradu, meni recimo osobito dragu “Bring On the Dancing Horses”. Ima ljudi koji su došli na festival samo zbog njih i siguran sam da nisu bili razočarani.
Za to vrijeme One cure razvalile su pun Hidden stage svojim elektro popom na tragu Lollobrigide.
Škotska kantautorica KT Tunstall privukla je popriličan broj ljudi ispred World stagea i to onih koji su željeli malo smirenja od žestine nekih od prethodnih izvođača, a između svoga repertoara izvela je i par odličnih i dobro prihvaćenih obrada, ali pred kraj njezina nastupa rijeka ljudi slijevala se prema Main stageu gdje nas je čekala glavna zvijezda prvog festivalskog dana Jack White.
Gledali smo Jacka Whitea prije dvadeset jednu godinu kada je s The White Stripes gostovao u Zagrebu u Staroj klaonici, kada su na nastupu tek nešto dužem od sat vremena jednostavno razvalili i to možda i na vrhuncu svoje karijere. Benda odavno više nema, Jack je izgradio vrlo respektabilnu solo karijeru, a napokon smo ga dočekali i u Hrvatskoj. Prepuna livada ispred Main stagea sugerirala je da je većina publike došla upravo zbog ovoga maga bluesa izdistorziranih gitara.
I Jack White priuštio nam je upravo ono što smo i očekivali, sat i pol vrišteće blues distorzije u kojoj smo svi uživali. Set lista mu se sastojala od svojih ponajboljih solo uradaka, glavnih zgoditaka The White Stripesa, zatim recimo dva ponajveća hita The Raconteursa i ponekog zanimljivog iznenađenja kao recimo “Electric Funeral” Black Sabbatha ili “You Really Got Me” The Kinksa. Za kraj je naravno ostavljena stadionska himna “Seven Nation Army” koju je do bola izdistorziranu izveo sa svojom čuvenom akustičnom gitarom 1950s Kay Hollowbody koja realno izgleda kao zadnji stari krš, ali iz nje su se čuda izvlačila. Prilikom izvedbe pjesme ispred njega su bile tisuće ljudi. Na njegovom nastupu bilo je zabranjeno i fotografinje i snimanje, tako da smo ostali zakinuti za kojom vizualnom uspomenom. No, svi su bili prezadovoljni, koliko sam mogao vidjeti i čuti, a nakon njega za sam kraj čekao nas je još i simpatični Joshua Idehen u šatoru pa smo se na kraju i opustili i čak zaplesali, koliko su noge dozvoljavale, uz njegovu opuštajuću plesnu glazbu.
Vrijeme je bilo za poći jer čekaju nas još dva naporna festivalska dana, a sudeći po otvaranju ovo izdanje festivala bi moglo biti i najposjećenije do sada. Za sada je sve prošlo u redu i kako treba, dobili smo kišu, dobili smo odličnu glazbu i sve u svemuono na što nas je INmusic festival već naviknuo. Čekamo s nestrpljenjem sljedeće dane.
Foto: Patricija Flikač