Nakon sjajnog prvog dana osamnaestog izdanja INmusic festivala, koji se održava na zagrebačkom jezeru Jarun i na kojemu smo unatoč velikim vrućinama, ali i kiši mogli uživati u fantastičnim koncertima, drugi dan nam je isto tako u svojemu line upu ponudio puno toga zanimljivog, uz nekoliko pravih glazbenih poslastica.
Zastoji u zagrebačkom tramvajskom prometu poremetili su mi koncepciju dolaska pa se taj put poprilično razvukao, ali na kraju stiglo se ipak na vrijeme da se uhvate i prvi izvođači. A čast da otvore drugi festivalski dan ovaj put pripao je na World stageu zagrebačkom indie bendu Orvel koji je po velikoj sparini uspio zabaviti relativno mali broj ljudi koji su se okupili ispred bine ili sakrili u hladovinu nekog obližnjeg drveta. Svakako nešto više ljudi ispred glavne festivalske pozornice privukao je bend zanimljivog imena I Hate Myself Because koji je ustvari projekt ukrajinskog glazbenika Maksyma Semeniuka, a s obzirom na okolnosti dobili su dobar feedback iz publike. Nekon njih ponovno na World stageu kreću stari znalci INmusic festivala, zagrebački Gatuzo, a ovaj put najavljeni kao Gatuzo & Buendija, koji je naravno Saša Antić, a kako sam šetao stalno između dvije bine Buendiju nažalost nisam uspio uhvatiti, dok su nam Šiljo i ekipa predstavili svoj klasični žestoki set. Kad kažem da sam šetao onda mislim na to da sam za vrijeme nastupa Gatuza otišao do Main stagea pogledati još jedan bend čudnog imena, RH Space Orkestra, jedan mnogočlani bend koji donosi kombinaciju hip-hopa, funkya, reggaea pa i jazza, na tragu TBF-a, i vjerujem da će ovaj bend uskoro postati vidljiviji na sceni, baš kao što je postao vidljiv na festivalu na kojemu ga je još u ranom terminu došlo pogledati podosta ljudi.
A zatim kreće žestoko, na glavnu pozornicu ispred koje se skupilo već puno ljudi izlaze Sprints. Ovi žestoki Irci predvođeni su pjevačicom Karlom Chubb koja je od prvog trenutka suvereno zagospodarila pozornicom i ostvarila odličan kontakt s publikom, a isporučili su nam žestoku dozu svoga garažnog post-punka. Karla je polovinu svog nastupa odradila u nogometnom dresu HR reprezentacije. Em Irci, em žestoki, em vruće, em pivo teče u potocima, sve se poklopilo. Naravno, morao sam u međuvremenu ’skoknuti’ i do Hidden stagea gdje su od 19 sati počeli svoju svirku Lynco, mladi bend iz Rijeke koji je na festival došao preko odličnog projekta Superval, a predstavili su svoju zanimljivu mješavinu spajanja raznih glazbenih žanrova i vjerujem da će vrlo brzo ovi mladi ljudi zasluženo naći svoje mjesto na sceni koje svojim muziciranjem svakako zaslužuju.
Odmah nakon što su odlični Sprints završili i dobili svoje zaslužene ovacije premjestili smo se na World stage gdje nas je čekalo nešto sasvim drugačije. Any Young Mechanic donijeli su lagani i pitki folk izričaj u toplo zagrebačko predvečerje i njihov akustični set očigledno je odgovarao ljudima kao neki lagani predah između nekih velikih i žestokih stvari koje smo pogledali i koje su nas tek čekale. A to žestoko krenulo je vrlo brzo, u šatoru Hidden stagea čekai su Slovenci iz benda Mal Pre Mal koji su ispremješali žestoku elektroniku s post-punkom, hip-hopom i psihodelijom i privukli puno onih koji vole žestoko, a kojima nije vruće u šatoru.
Na Main stageu krenuo je u to vrijeme jedan od najiščekivanijih nastupa dana, a i cijelog festivala – vratio se američki bend iz Oklahoma Cityja, The Flaming Lips. Imali smo ih već jednom prilike pogledati na ovoj bini na festivalu, ali ovo je veliki bend i svaki novi susret je radost. The Flaming Lips ne samo što su glazbeni divovi koji imaju vrlo respektabilnu diskografiju iza sebe nego su i njihovi nastupi vizualno vrlo bajkoviti pa je ovaj spoj glazbe i vizuala više nego atraktivan za vidjeti i čuti. Otvorili su sa meni omiljenom “Yoshimi Battles the Pink Robots” dok su se naravno na bini napuhali ogromni ružičasti roboti, a balona kao i uvijek nije nedostajalo. Wayne Coyne je suvereno vladao pozornicom i publikom usprkos tome što je vrlo nedavno prebolio upalu pluća pa je i sam njihov nastup bio upitan, a na kraju je po običaju i sam završio u balonu. Odličan kraj nastupa imali su s “Do You Realize?”, fantastičnom obradom Black Sabbathove “War Pigs” i “Race for the Prize”.
Zubi su u to vrijeme u paklenoj vrućini šatora pred puno ljudi prkosili svojom žestinom istoj toj vrućini i ovi novosađani su je čak i pobijedili. Jehnny Beth koja je slijedila na World stageu bila je poveliko iznenađenje čak i meni koji sam do sada popratio njezin diskografski rad, ali ovakav odličan žestok nastup nisam očekivao, a publika koja ju je došla pogledati bila je oduševljena, uostalom kao i sama Jehnny. Jedan od velikih i pozitivno iznenađujućih trenutaka festivala. Nažalost poslije Jehnny u šatoru Hidden stagea nije se prvi put jučer skupilo previše ljudi da isprate premijerni nastup na INmusic festivalu beogradskog benda Turbo Trans Turisti koji su osnovala braća Miljušković, ali to im nije smetalo da isporuče nevjerojatnu dozu energije s pozornice i da pokažu da nisu bez vraga priče da su trenutno jedan od najboljih live actova regije.
U šatoru nije bilo puno ljudi zato jer su se rijeke slivale prema Main stageu na najveće headlinere drugog dana festivala Gorillaz. Moram priznati kako se ne sjećam da sam ikada na festivalu vidio ovakvu gužvu i to tamo gore na cesti, a dolje na livadu vođen prošlogodišnjim iskustvom nisam ni pokušao sići, ali očigledno da je ovaj projekt, jer meni su Gorillaz projekt, zanimljiv velikom broju ljudi. Nastup im se većinom temeljio na posljednjem, nedavno izašlom albumu “The Mountain”, ali to nije smetalo ljudima koji su ga očigledno u ovom kratkom vremenu dobro akceptirali. Nisu nedostajali ni stari biseri s legendarnih ranih albuma koji su izašli prije dvadeset ili dvadeset pet godina. Glazbeno ali i vizualno odličan nastup, a za sam kraj petnaestak tisuća ljudi zapjevalo je naravno “Clint Eastwood”. Vrlo impresivno.
Neki su poslije ovog nastupa požurili kući na utakmicu, ali većina je ostala čilati ili se uputila do zadnjeg nastupa večeri na kojemu su Jeboton ansambl po starom dobrom običaju napravili raspašoj u grotlu šatora Hidden stagea. Odličan je to bio završetak drugog festivalskog dana kojega su obilježili vrućina i neki nastupi koji su donijeli jako lijepi spoj glazbe i vizuala, a i neki koji su nas sasvim oduševili, a da to možda i nismo očekivali u tolikoj mjeri. Noge su već teške, dnevni broj koraka prelazi 20K, ali ostaje nam još jedan dan u kojemu nas čeka još puno dobre glazbe.
Foto: Patricija Flikač