Christopher Nolan svojim filmovima vraća publiku u kina zahvaljujući drugačijem načinu razmišljanja, odnosno pristupu oko snimanja filma i produkciji, ali i marketingu koji čuda čini. Prvi put se dotaknuo grčke mitologije i snimio novi film koji se okreće oko Homerovog epa “Odiseja” i koliko god bio popularan upravo Nolan na ovakvim primjerima pokazuje nedostatke u scenarističkom i redateljskom pristupu.
Opće je poznato da je Christopher Nolan žestoki protivnik streaming servisa zbog čega je, ako se ne varam, izgubio potporu dugogodišnje produkcijske kuće Warner Bros. (vlasnici HBO-a). Isto tako jako malo koristi CGI koji je danas sveopće prisutan, pristupa produkciji filmskih setova na klasičan način, koristi stvarne lokacije i objekte. Tako je i u “Odiseji” za prikaz Kiklopa izgradio ogromnu mehaničku lutku, a kako bi realno prikazao trojanske brodove u filmu je koristio Draken Harald Hårfagre, najveći vikinški brod na svijetu. Zbog ogromnog budžeta i cijelog tima ljudi koji je okupio “Odiseja” ulazi u povijest kinematografije kao prvi film sniman u cijelosti ogromnom kamerom IMAX 70mm i kao takav se može originalno gledati u samo nekolicini svjetskih kino dvorana. Za najbolji mogući doživljaj u Hrvatskoj (nažalost ne i onaj originalni) potrebno je posjetiti IMAX dvoranu kina Cinestar. Nolan je ipak kao i svi mi čovjek od krvi i mesa, pa tako niti on ne može biti savršen, a upravo se to pokazuje kada se uhvati u koštac s velikim Homerovim epom. Od početka njegove filmografije glavni suradnik na pisanju scenarija bio je njegov brat Jonathan. On bi napisao scenarij, a onda bi ga Christpher nadogradio sukladno svojim preferencijama ili kao u primjeru “Mementa” u potpunosti koristio Jonathanovu knjigu za filmsku ekranizaciju. Tada su njegovi filmovi bili savršeni. Ujedno, Nolan ima i posebnu povezanost s dugogodišnjim direktorom fotografije Hoyteom van Hoytemom, ali i sklateljima filmske glazbe, prvotono s Hansom Zimmerom, a sada već jedno izvjesnot vrijeme s Ludwigom Göranssonom. Upravo su produkcija, tehnički aspekti, pa i fotografija i glazba ključni faktori o kojima se često govori kada su u pitanju Nolanovi filmovi. I to je taj wow efekt koji publiku odvuče od Nolanovih očitih propusta.
Meni je Christopher Nolan najdraži redatelj 21. stoljeća, zaista obožavam njegov pristup, ali i nemam problema s time da prihvatim greške njegovih filmova, pa tako koliko god spominjao film “Tenet” kao nešto što sam išao više puta gledati u kino, apsolutno mi je jasno da je Nolan opet napravio slične greške u koracima. Od već spomenute dramaturgije koja isto fali u “Odiseju”, kao i činjenice da Christopher Nolan nije toliko dobar scenarist i redatelj koliko i vizionar, iako je ovdje imao Homerovu “Odiseju” koja bi ga trebala voditi. Neke greške ću spomenuti, a neke ću zaobići da me ne bi “cancel bojna” uzela pod svoje ruke iako moram reći da je već pri prvom kadru večere prosjaka za stolom zadovoljen svaki postotak zastupljenih rasa i nacionalnosti u filmu koje zahtijeva Akademija za konkurenciju za nagradu Oscar. Recimo, koliko god je John Leguizamo odlično odglumio slijepog Eumeja zvučao je kao da je doista Kolumbijac u Americi ili je pokupio neki newyorški naglasak. A kad smo već kod izgovora otkad se to u grčkoj mitologiji kaže “mom” umjesto “mother” (Tom Holand/Telemah kad se obraća Anne Hathaway/Penelopi) ili “stuff” (Elliot Page/Sinon kad se obraća Mattu Damonu/Odiseju). Da ne govorim o totalno krivom odabiru dijela glumačke postave – jako loš je bio Tom Holland, Anne Hathaway je pretjerivala sa svojim reakcijama, Elliot Page uopće nije bio potreban za ovu ulogu iako je prilikom izranjanja iz zemlje u finalnom obraćanju Odiseju bio odličan u dijalogu, ali ta uloga mu generalno ne pristaje, a da ne govorim o promašaju s Lupitom Nyong’o za dvostruku ulogu Helene i Klitemnestre. Moram reći da mi i Matt Damon već ide na živce jer je jedan od onih glumaca koji se ne može maknuti od utjelovljenja samoga sebe. Kao što takav problem imaju i Tom Hanks, Clint Eastwood i mnoge druge glumačke face koliko god nam drage bile. Odiseja bi bolje glumio Christian Bale, a bez obzira na ulogu u “Dini 3” možda je Nolan mogao posegnuti za Chalametom da glumi Telemaha. Redatelj je ipak ponovno ubo s Robertom Pattinsonom koji je bio izvrstan, Charlize Theron je bila odlična u ulozi Odisejeve ljubavnice Kalipso, a čak je od one skupine razočarenja bila bolja sjajna Zendaya u ulozi Atene koja je imala sličan broj dijaloga kao i Elliot Page (čitaj: dva). Uplašio sam se Samanthe Morton koliko je bila zastrašujuća u ulozi okrutne Kirke, baš kao što je i Pattinson bio u određenim trenucima zastrašujuć sa svojim lažnim osmijehom i pogledom.
Tamo gdje je Nolan fulao sve me više podsjećalo na film “Tenet”, a to je dramaturgija. Razvoj likova, priče koja zna biti zbunjujuća, brzo prebacivanje s jedne na drugu priču, čak i razna razdoblja života, zna biti zamarajuće, a ima tu i nepotrebnih dijelova, pogotovo dijaloga koji bi lako mogli dosaditi publici, poput prvih pola sata ili 45 minuta filma. Uplašio sam se misleći da ovaj film ipak nije ono kako ga drugi opisuju. U konačnici i nije. Ako gledamo isključivo na scenarij, priču i likove ovaj film ne može biti remek-djelo i spada možda i među najslabija ostvarenja Christophera Nolana. Ako gledamo na tehničku izvedbu, produkciju, kada Hoyte van Hoytema ponovno drži lekciju mnogim drugim direktorima fotografije, kada recimo Kiklop doista izgleda zastrašujuće kao i Kirka pretvaranjem ljudi u svinje da vam baš nije svejedno biti ispred kino platna, kada scene borbe Odiseja i njegove posade s podivljalim morem i nevremenom uzrokovanim uznemiravanjem bogova i kršenjem Zeusovog zakona izgledaju fenomentalno, kao i zasjeda Lestrigonaca u šumi gdje se tijekom borbe stabla doslovno pomiču, kada je glazba Ludwiga Göranssona sve intenzivnija kako priča napreduje, odnosno kako je Odisej sve bliže Itaki, pa u jednom trenutku želite skočiti iz svoje fotelje ne bi li ranjeni Odisej dobio još više snage i konačno savladao Antinousa – Christopher Nolan je tada jedan od najboljih filmaša današnjice. Kada sve zbrojim “Odiseja” je vrlo dobar film koji treba pogledati, jednom ili dva puta, više nije potrebno, osim ako slučajno naletite na njega. Recimo, takvih problema nisam imao čak ni s “Tenetom”, ali sam imao s “Oppenheimerom”. Čudno. No, svatko Nolanove filmove doživljava na svoj način. Kapa dolje Nolanu na IMAX-u, na vraćanju vjere u kina, na svemu što čini za kinematografiju, film kao sedmu umjetnost, ali ipak, Jonathane, molim te, vrati se. Nedostaješ nam! Zbog ovoga, čini mi se, iako tek treba doći u kina, Denis Villeneuve ima veliku prednost da prebaci fokus na sebe sa zadnjim nastavkom trilogije “Dina”.
Moram za kraj spomenuti aspekt vezan uz glazbu, odnosno skladatelja Ludwiga Göranssona koji je za potrebe ovog soundtracka koristio tradicionalne instrumente, no jasno je kako je i glazba, baš kao i Nolan, ponovno opterećena vremenom. Sve je u otkucajima, odnosno ritmu i zapravo sve kulminira finalnom borbom Odiseja s prosjacima kada Ludwig podiže fiktivni zastor i otkriva svu moć glazbe. Onog trenutka kada Odisej završi s “poslom” i glazba stane, bard (kojeg glumi Travis Scott i debitira na filmskom platnu, iako je i ta uloga čisti promašaj) krene udarati štapom od pod i zapravo nastavlja otkucaje. Život nije ugašen. Odisej je preživio i ponovno uzeo ruku svoje Penelope, zajedno kreću na plovidbu otvorenim morem kako bi odali počast palim vojnicima, a tron je prepušten nasljedniku Telemahu koji će stvoriti neku novu Itaku.
