Koncert francuskog benda Mars Red Sky i švedskih doom metalaca Monolord održan u četvrtak, 12. studenog u zagrebačkom Vintage Industrial Baru bio je ujedno i posljednji ovogodišnji koncert u organizaciji BearStone Promotionsa.
Večer je imala i svojevrsnu festivalsku uvertiru: već su puštene u prodaju ulaznice za BearStone Festival 2027., a prve takozvane early bear odnosno early bird ulaznice već su rasprodane. Oba benda već su dobro poznata festivalskoj publici – Monolord su na BearStoneu nastupili prošle godine, dok su Mars Red Sky ondje svirali 2022. godine. Za sve koji nisu bili na festivalu ili im je nedostajao barem djelić njegove atmosfere, ovaj je koncert bio prilika da je ponovno iskuse, makar na nekoliko sati i u nešto intimnijem prostoru.
Glazbeno, večer je ponudila dvije prilično različite interpretacije teškog gitarističkog zvuka. Dok su Mars Red Sky publiku uvukli u spori, fuzzy i psihodelični zvučni vrtlog, Monolord su večer nastavili znatno žešćim, dinamičnijim i glasnijim nastupom. No, uz karakterističnu festivalsku energiju, u Vintage se preselilo i nešto što joj ne bi trebalo pripadati: uvjerenje dijela publike da intenzitet vlastitog koncertnog iskustva ima prednost pred svima ostalima.
Mars Red Sky pokazali su se kao izvrsna uvertira u večer. Francuski trio, čiji se zvuk kreće između stonera, doom metala i psihodeličnog rocka, gradi atmosferu na sporim tempovima, masnim gitarama i fuzzom natopljenim riffovima, uz vokale koji kao da lebde iznad instrumentalne podloge. Njihova glazba ne traži neprestanu akciju, nego strpljenje i prepuštanje zvuku. Upravo je takav pristup dobro funkcionirao i u Vintageu, gdje se okupio popriličan broj ljudi unatoč tome što su nastupali u ulozi predgrupe.
Ipak, trenutak u kojem je publika definitivno pokazala koliko je spremna prepustiti se njihovoj glazbi stigao je uz „Strong Reflection”. Jednu od prepoznatljivijih pjesama benda dočekalo je vidljivo oduševljenje, a dotad uglavnom hipnotična atmosfera pretvorila se u nešto energičniju. Mars Red Sky uspjeli su napraviti ono što dobra predgrupa treba napraviti, ali i više od toga: nisu samo zagrijali publiku za glavni nastup, nego su postavili vlastiti zvučni i atmosferični standard večeri.
Nakon sporijeg i psihodeličnijeg uvoda, Monolord su donijeli sasvim drukčiju vrstu težine. Švedski trio, osnovan 2013. godine u Göteborgu, poznat je po masivnim doom i stoner riffovima, hipnotičkim grooveovima i zvuku koji se oslanja na fizičku snagu gitare i basa. Njihov nastup bio je osjetno žešći i dinamičniji, s izraženijim naglaskom na glasnoću i agresivnost. Promjena energije bila je gotovo potpuna suprotnost onome što su prethodno ponudili Mars Red Sky, a publika je na nju odgovorila još intenzivnijim headbanganjem, guranjem i općim koncertnim kaosom.
Međutim, ni sam nastup Monolorda nije bio bez problema. Na trenutke je, barem meni, djelovalo kao da svaki član benda svira u vlastitom svijetu: vokalist je bio okrenut prema desnoj strani pozornice, gotovo kao da se obraća nevidljivoj publici uza zid, basist je energično divljao po pozornici, dok je gitarist uglavnom stoički odrađivao svoje dionice. Takva podjela scenskih uloga sama po sebi ne mora biti problem, no u nekoliko su se navrata pojavili i zvučni neskladi zbog kojih je bend djelovao neujednačeno. Pojedine dionice ostavljale su dojam nadglasavanja i nadjačavanja, kao da svaki instrument pokušava dokazati da je upravo on najglasniji i najvažniji dio cjeline. Pritom, vokal se nažalost nije baš uvijek najbolje uklapao u instrumentalnu podlogu.
Naravno, teško je zanemariti i akustičke mogućnosti prostora. Vintage Industrial Bar nije nepoznanica zagrebačkoj koncertnoj publici, no njegova zvučna slika nije uvijek najzahvalnija za bendove čiji se zvuk oslanja na izrazito glasne gitare i gustu instrumentalnu podlogu. Stoga dio dojma o neujednačenosti Monolorda svakako treba uzeti s rezervom. Ipak, bez obzira na zvučne okolnosti, njihov nastup nije mi ostavio jednako zaokružen dojam kao onaj francuskih prethodnika.
Nažalost, glazbeni dojmovi tijekom večeri postupno su pali u drugi plan zbog nečega što je daleko manje povezano s ukusom ili žanrovskim preferencijama, a mnogo više s osnovnom kulturom ponašanja na koncertima. Naime, uz glasne riffove, headbanjanje i fizičku energiju stigla je i ona manje privlačna strana koncertnog kaosa. Dio publike pokazao je zavidnu razinu fizičke energije, ali vrlo upitnu razinu obzirnosti. U publici se nalazila i osoba u invalidskim kolicima, kojoj je zbog otežanog kretanja bilo potrebno omogućiti prolaz i nešto više prostora. Unatoč tome, mnogi se nisu bili spremni pomaknuti niti su pokazivali osobitu svijest o tome da prostor ispred pozornice ne pripada isključivo onima koji su ondje zauzeli svoju poziciju. Pojedinci su se bez zadrške razbacivali headbanganjem i gurali sve oko sebe, a na zamolbe da se pomaknu kako bi netko mogao proći odgovarali su negodovanjem i pogledima kao da im je upravo uskraćeno neko temeljno koncertno pravo.
Problem pritom nije bio ograničen samo na prostor ispred pozornice. Guranje se nastavilo i u haustoru ispred kluba, u pauzi između bendova, a fizička neobzirnost poprimila je i znatno neugodniji oblik kada su pojedini posjetitelji, prolazeći pokraj žena u publici, smatrali sasvim prihvatljivim dodirivati ih po struku. Takvi postupci nisu dio koncertne atmosfere, nisu bezazlena posljedica gužve i zasigurno nisu nešto što bi se trebalo podrazumijevati kao cijena sudjelovanja na koncertu. Ovdje se nameće pitanje koliko se često razgovor o koncertnoj kulturi svodi na romantiziranje kaosa, glasnoće i fizičke energije, dok se pritom zanemaruje činjenica da u publici ne postoje samo ljudi koji žele što intenzivnije doživjeti nastup, nego i oni koji žele uživati bez guranja, neželjenih dodira ili borbe za nekoliko centimetara prostora. Još je važnije pitanje kome je takav oblik koncertnog iskustva zapravo namijenjen i tko se u njemu može osjećati dobrodošlo.
Može li se govoriti i o svojevrsnom gatekeepingu unutar stoner i doom metal scene? Ne nužno u smislu da je određeni glazbeni žanr rezerviran za određenu skupinu ljudi, nego u smislu da se oko njega razvija specifičan obrazac ponašanja koji kao da podrazumijeva da svi moraju prihvatiti ista pravila – odnosno da pravila uopće ne moraju postojati. Ako je uživanje u koncertu uvjetovano time koliko si spreman tolerirati tuđu neobzirnost, koliko se možeš fizički izboriti za svoje mjesto i koliko si voljan zanemariti vlastitu ili tuđu sigurnost, onda je možda vrijeme da se zapitamo kakvu koncertnu kulturu zapravo njegujemo.
Jer headbanganje nije problem, kao što nije problem ni glasnoća, energija ili želja da se koncert doživi punim intenzitetom. Problem nastaje kada vlastiti užitak postane važniji od prava drugih ljudi da budu ondje. Mars Red Sky i Monolord ponudili su dvije različite, ali zanimljive zvučne slike te večeri. Šteta je samo što je dio publike odlučio pokazati da glasnoća i obzirnost, barem u njihovoj interpretaciji koncertnog iskustva, očito ne moraju ići zajedno.
Foto: arhiva