Ako se film “Ubojica” može opisati jednim pridjevom, onda bi to svakako bio – hladan. Za Finchera to nije nikako strano, treba samo pogledati njegov “Zodijak” ili “Sedam”. Njegovi trileri često prikazuju jedan hladan svijet, prepun anksioznosti i mraka, s rahlim tlom u kojeg bi gledatelji svaki tren mogli propasti. Ti Fincherovi svjetovi bili su izvrsno skrojeni, bez ikakvih vidljivih šavova postupaka kojima su se gradili, pa je sve izgledalo tako prirodno kao da bi se sve što vidimo u tim filmovima moglo dogoditi upravo i u našem susjedstvu.
U “Ubojici” ti su postupci nešto očitiji pa na trenutke dolazi do izražaja kazališna dramatičnost scena koja podsjeća da je to što gledamo na kraju ipak samo film. Fincher tako započinje prvo poglavlje u kojem neimenovani ubojica (Fassbender) čeka svoju metu nekoliko dana, a za to vrijeme imamo priliku upoznati ga kao lika kroz njegov niz isprekidanih, ciničnih (ili kako bi Ubojica rekao, pragmatičnih) komentara. Problem je što izgleda kao da se ta unutarnja naracija na silu gura pred gledatelja, bez strpljenja da i sami dokučimo njegovu životnu filozofiju.
Ta naracija u prvom poglavlju čini se kao nespretna adaptacija istoimenog stripovskog predloška, jer unutrašnje misli lika koje tako prirodno teku u mediju stripa, u ovom filmu činile su se prekomjernima i zamornima, tim više što nije bilo radnje između koja bi nam dala predaha od niza varijacija na temu besmislenosti svijeta.
U kratkim crtama, radnja započinje u Parizu gdje Ubojica nekoliko dana promatra zgradu sa suprotne strane ulice, dok se ne ukaže njegova žrtva. Na njegovu nesreću on promašuje metu, prvi put u karijeri, što otpočinje daljnju radnju. Nakon neuspješnog posla, on se vraća u svoje utočište u Dominikanskoj Republici, gdje pronalazi porazbijanu kuću i pretučenu djevojku. Nakon toga Ubojica odlučuje pronaći i osvetiti se onima koji su se usudili taknuti u njegov privatan život. Film je podijeljen u šest poglavlja i epilog, koji praktički funkcioniraju kao zasebne mini-priče.
Filmovi o plaćenim ubojicama nerijetko budu jako zamršeni, s raznim podzapletima i beskrajnim preokretima koji onda i gube taj element iznenađenja, pa je jednostavna radnja Ubojice u tom pogledu osvježavajuća. Događaji se kreću linearno, jedan za drugim, pa čak i oni koji se izgube u najjednostavnijim filmovima ovdje ne bi trebali imati problema s praćenjem radnje.
Film zaokreće standardnu priču o plaćenim ubojicama, izostavljajući akcijske spektakle, eksplozije, dvostruke, trostruke i četverostruke agente te umjesto toga smješta film u svakodnevicu, svu njegovu monotonu prozaičnost. Razmišljamo li ikad kakvu glazbu plaćeni ubojica sluša? Kako provodi vrijeme dok čeka metu? U što vjeruje? Gdje drži oružje i ostale korisne spravice? Na sve to film odgovara, pritom lišavajući taj posao sveg glamura kojeg mu obično pridajemo. Ono što ostaje jest izmješten čovjek, uronjen u naviku i dosadu kojemu osveta dođe kao prilika za bijeg od samog sebe.
Ipak, dok gledam film, ne mogu se oteti pitanju: Kako to Hollywood shvaća svakodnevni život? Ubojica pati od one iste boljke koja prati hollywoodsku produkciju već duže vremena, a to je kao da imaju problema sa reprezentiranjem onog običnog. Ganja se kristalna čistoća kamere, stiliziranost okoliša, setovi domova čine se poput izložbenih prostorija u Ikei, a scene često izgledaju kao da tipiziraju razne situacije onako kako bi one idealno trebale izgledati, a ne kakve su u stvarnosti (što bi Baudrillard nazvao simulakrumom). Taj element slabo zahvaćene svakodnevice postaje još važniji kad se u obzir uzme Ubojičin komentar gdje se on svrstava među većinu ljudi, što znači da dijeli njihova razmišljanja i aspiracije.
Ali kako to obično biva, svaki film ima jače i slabije aspekte. Što se tiče Ubojice, jača strana se definitivno nalazi u akciji koja nakon sporog početka napokon dopušta da film prodiše. Tu se posebno ističe odlična scena tuče koja je fantastično koordinirana, tim više što se koristila širokokutna perspektiva i razmjerno duži rezovi, dok su oni kraći nenametljivo spojeni u postprodukciji, pa možemo kontinuirano pratiti nemilosrdno šaketanje. Kada se k tome još pridodaju nagli izljevi nasilja, Fincher nas udaljava od bilo kakve sigurnosti te u drugom dijelu filma stvara vrlo opipljiv osjećaj napetosti koji plijeni pozornost i tvori jedan vrlo solidan film.
Fassbender uvjerljivo utjelovljuje lik od svijeta otuđenog ubojice, cijelo vrijeme zadržavajući leden izraz lica, bez ikakve ekspresije koja bi odala da on nešto osjeća. Jedine emocije za koje bi se moglo reći da on zapravo osjeća jesu dosada (koju Fincher u gotovo 4D postupku u prvom poglavlju prenosi i na publiku) te osvetoljubivost. U njegovom slučaju, izraz da je osveta jelo koje se najbolje poslužuje hladno poprima mnogo doslovniju dimenziju jer Ubojica cijelo vrijeme daje do znanja da ništa od njegovog krvavog pohoda nije osobno. Što ga onda zapravo motivira? Principi? Prkos? Dosada? Nešto četvrto? Ostaje na gledatelju da sam procijeni.
Ubojica započinje razmjerno sporo, ili kako bi Englezi rekli, sporo sagorijeva (slow-burn), ali jednom kada akcija započne, film postaje zanimljiv i u svakom slučaju nećete osjećati da ste bacili dva sata u vjetar.
Rekao bih da konačan cilj Fincher ipak nije postigao, a to je da u toj izgradnji hladne atmosfere na kraju nije učinio film atmosferičnim. Svi elementi koji tu atmosferu grade, od Ubojičinih unutarnjih monologa i brutalnog nasilja do opresivne drone glazbe i brojnih noćnih scena, kao da čine različite slojeve koji ne liježu skladno u cjelinu koja bi se izdigla iznad pojedinačnih elemenata. Ali film na sreću funkcionira i kao napet triler, pa ne valja biti previše oštar prema Fincherovoj “Ubojici”, posebno kad se uzme u obzir kakvi se sve trileri znaju štancati.
Foto: Netflix
(recenzija izvorno objavljena na portalu Perun.hr)
