Već dulje vrijeme možemo primjetiti da sadržaji s društveno angažiranim temama dominiraju u recentnim filmskim ostvarenjima. Hvaljeni treći film Alija Abbasija otvara temu mizoginije u kontekstu islamskog fundamentalizma a uzmemo li u obzir da je film izašao iste godine kad se na mjestu radnje odvija pokret Žene, život, sloboda ne čudi velika pažnja (i kontroverze) glede filma Sveti pauk. Nakon što je prikazan na svim važnim filmskim festivalima (u Cannesu je prošle godine osvojena nagrada za glavnu žensku ulogu) te kao danski kandidat nominiran u kategoriji najboljeg međunarodnog filma 2023., film se od nedavno može pogledati u domaćim kinima i na nekim stream platformama.
Uvod obećava napetu i netipičnu filmsku vožnju: pratimo zadnje sate u životu mlade prostituke na margini i moralnoj sablazni iranskog društva. Film ne zazire od eksplicitnih scena seksa i nasilja, to je vidljivo u prvim minutama no u fokusu radnje nije shock value ni estetizirana eksploatacija. Riječ je o fiktivnom prikazu stvarne horor priče kad je 2001. u Mašhadu ubijeno šesnaest žena a njihov ubojica u dijelu iranske javnosti prihvaćen je kao junak jer su žrtve bile prostituke.
Glavni likovi u priči su mlada novinarka Rahimi (Zar Amir Ebrahimi) koja je doputovala u grad kako bi istražila slučaj i pomogla razotkriti identitet ubojice (lokalni mediji su ga prozvali Paukom) i s druge strane naracije, Said, sociopat opsjednut idejom mučeništva (Mehdi Bajestani). “Sveti Pauk” nije whodunnit triler jer nam Abbasi otpočetka otkriva identitet ubojice. Pratimo Saida kako iz dana u dan izbjegava odnose s bliskom obitelji (suprugom i dvoje djece) i mašta o ratnoj slavi koja, navodno, nije zaobišla članove njegove obitelji u Iračko-iranskom ratu. Obzirom da se u (kratkom) vremenu radnje ne odvija nikakav sukob, Said nalazi drugu ‘junačku’ ulogu u skladu s postavljenom dogmom – (s)micanje razvratnica s ulica.
Novinarka Rahimi, uz pomoć jednog kolege i mnogo nesuradnje od strane neprijateljski raspoloženih lokalnih vlasti istražuje ubojstva, mahom mladih siromašnih djevojaka i u raspletu, razokriva ubojicu na djelu. Treba reći da je završnica filma mnogo slabija, negativci upadaju u crtićke manire (podlo smijurenje i sl.), sasvim nepotrebno jer do scena suđenja sjajno je dočarana atmosfera prijetnje i beznađa koja prati žene u eskremističkoj zajednici. Dojmljiva fotografija noćnih gradskih pejzaža (film je sniman u Jordanu jer po defaultu nije smio biti sniman u Iranu), efektna glazba te izvrsna Zar Amir Ebrahimi u glavnoj ulozi najjači su aduti Pauka (uz hrabar pristup temi femicida).
Tijekom radnje se osjeti ‘američka’ struktura filma iako pratimo odmak od klasične naracije gdje se u većini trilera s temom serijskih ubojica fokus stavlja na potragu za počiniteljem i dizanjem napetosti kroz misterij – ovdje vrlo detaljno upoznajemo ubojicu, njegov ekstremistički set vrijednosti i uporišta u okolini/kulturi (matična zajednica kao katalizator mizoginije, nebitno je li u kadru hotelsko osoblje, murja, kler, ubojica). Opet, prva trećina filma teče u maniri horor trilera, prikazi ubojstva vrlo su mučni, gradi se jeza i teror. “Sveti Pauk” nije usporediv s drugim poznatim filmovima o serijskim ubojicama iako se u završnici može povući analogija s “Generacijom X” (1998.). Filmske priče nemaju sličnosti no moment prikaza kako se i zašto nasilje prenosi iz generacije u generaciju, filozofski korijen zla opisan je na isti način.
Nedavno je na Netflixu prikazan novi film “Bostonski davitelj” (2023.) gdje se također stavlja u fokus lik nabrijane novinarke (tj. dva su ženska lika, glume ih Keira Knightley i Carrie Coon) koji istražuje priču, identitet i motive serijskog ubojice koji je proganjao žene, možemo u tim crticama povući paralelu sa “Svetim Paukom”.
Da se vratim na početnu opservaciju, film je zasigurno brže primjećen jer je izašao u jeku pokreta Žene, život, sloboda. Cijeli svijet pozorno je pratio i nadao se promjeni teške društveno-političke klime u Iranu. Izlaskom filma, redatelj i glavna glumica podijelili su s javnošću da su dobili mnogo prijetnji smrću iz domovine (Abbasi živi u Danskoj, Zar Amir Ebrahimi u Francuskoj; produkcija filma nastala je u suradnji Danske, Francuske i Njemačke). Nakon visokih ocjena na filmskim festivalima (“Sveti pauk” našao se u konkurenciji za najbolji film i na Motovunskom festivalu), film će vjerojatno privući publiku u kina ili bar pred Netflix – opravdano jer nudi svjež storytelling u podžanru serijskih ubojica, napetu atmosferu, društveni komentar o femicidu, kvalitetnu glumu. Ali Abbasi zasad nema velik redateljski opus (zanimljiv horor “Shelley” (2016.), komična drama “Granica” (2018)., također je režirao jednu epizodu “The Last Of Us” (2023.), ali ako je suditi iz viđenog, ne planira igrati na sigurno i zna izabrati temu.
(Recenzija je izvorno objavljena na portalu Perun.hr.)
