U ciljnoj ravnini 2025. godine otkrivamo listu najboljih uradaka iz sedme umjetnosti prema filmskim kritičarima Music Boxa.
Do dodjela nagrada Oscar ima još nekoliko mjeseci i vjerojatno će i na njihovim listama nominiranih upasti netko u ciljnoj ravnini, odnosno oni filmovi koje ćemo vidjeti tek netom prije ili nakon dodjele nagrada. No, obično se već do tada može naslutiti tko bi mogao dobiti najsjajnije kipiće u filmskoj umjetnosti. Ipak, svaki filmski kritičar svoje kriterije ne usmjerava prema onima Oscara, nego prema vlastitom poznavanju filmske umjetnosti i kinematografije. Tako je i naših troje filmskih kritičara, Anastazija Vržina, Ivor Bulat i Hrvoje Telišman kreiralo vlastitu listu najboljih (igranih) filmova 2025. godine da bi zbrajanjem bodova došli do sveobuhvatne liste.
10. Francis Lawrence: „The Long Walk“ (“Dugi hod”)
Koliko malo treba da se napusti ljudskost i smrt svede na spektakl? I u takvom svijetu, kakav čovjek treba biti da se odupre pritisku bolesnog društva? Čega smo se spremni odreći da zadržimo nepokolebljivost volje usprkos svim preprekama? Pogledajte sami dokle idu granice fizičke i mentalne snage, a usto možete uživati i u prizorima ruralnih krajolika SAD-a. Jedno je sigurno, dosađivati se nećete. – Ivor Bulat
9. Danny Boyle: „28 Years Later“ (“28 godina kasnije”)
’28 godina kasnije’ punokrvni je zombi hororac. Ne nedostaje sočnih ugriza, bljuvanja krvi, čupanja kralježnica i još ponekih scena koje bolje pogledajte sami (ili zatvorite oči, kako vam drago). Osim toga, ne počiva strava samo na gadljivosti jer film stvara napetost na više razina. Tu su recimo učinkovite montaže kao kad Spikeovo i Jamiejevo napuštanje otoka prate snimke vojničkih parada s naracijom nalik inkantacijama koje postaju sve očajnije i luđe kako junaci zalaze dublje u šumu. Čak se osjete i elementi folk horora kad gledamo noćne snimke zaraženih kako u šumi proždiru jelene. Sve u svemu, više je nasilja nego u prvom dijelu, a pritom ono ne gubi na kvaliteti kao u drugom dijelu. – Ivor Bulat
8. Guillermo del Toro: „Frankenstein“
‘Svaka priča o napuštanju vlastite kreacije neizbježno je priča o roditeljstvu no u najnovijoj među brojnim ekranizacijama klasika, odnos tiranskih očeva i ranjenih sinova stavljen je u fokus radnje. Odnos čovječanskog i božanskog sporedan je spram teme transgeneracijske traume. Frankenstein’ Guillerma del Tora je prelijep, s jakim filozofičnim momentima, odvažan s rizicima (veliki zahvati u izvornu priču no bez kopiranja drugih filmova i stvaranja dojma da žvačemo još jedan remake) ali bez iskre (možda jer je unatoč svim kvalitetama osmišljen po mjeri Netflixa dok bi stvarno zaiskrilo u nekoj director’s cut verziji?). Desetljećima nakon Coppolinog ‘Drakule’, Jordanovog ‘Intervjua s vampirom’, Burtonove ‘Sanjive Doline’ i Amenabarovih ‘Uljeza’; gotičke melodrame i dalje mogu parirati blockbuster trendovima. Na tragu toga, Guillermo del Toro već je najavio da želi raditi na novoj ekranizaciji “Fantoma u operi”. – Iva Esterajher
7. James Vanderbilt: „Nuremberg“ (“Nürnberg”)
Nije prvi film o ovom poznatom suđenju, a vjerujem niti zadnji, no ako kažu da je na premijeri u Kanadi film doživio ovacije koje su trajale pune 4 minute – vrijedi otići u kino i pogledati ga. Naravno, nameće se pitanje mogu li te ovacije biti ogledalo flima ili ne? Naravno da nisu, ali svakako jedna preporuka filmu koji odašilje poruku koja je ponovno zatrebala biti ispričana, jer ljudi ili zaboravljaju ili relativiziraju to što se dogodilo i misle da se ne može ponoviti. ‘Nurembeg’ govori o izuzetno poznatnom procesu s kraja II. svjetskog rata u kojem se sudi ljudima koje se uspjelo uhvatiti, a vodili su Treći Reich i koji su orkestrirali ili bili dionici najvećeg svjetskog krvarluka. Filmu će vas privući odlično odglumljena uloga Ramija Maleka, kao i „rasna glumčina“ na djelu – Russell Crowe koji je fenomenalno utjelovio zločinca Göringa i kojem ovaj put neće smetati nepotrebni kilogrami, štoviše tu mu odlično pašu i ako vam to nije dovoljan razlog za pogledati ovaj film, ne znam što je. Naravno da ima nekih nekonzistentnosti sa stvarnom poviješću, no atmosferičnost i odlično odigrane uloge su pravi magnet i ovdje je definitivno riječ o mogućem kandidatu za ovogodišnjeg Oscara. – Hrvoje Telišman
6. Yorgos Lanthimos: „Bugonia“ (“Bugonija”)
Film se od otmice do kraja razvija trilerovski i iako je dobar film, nisam ga, do zadnje trećine, doživjela kao iznimno važan i uspio film. Dobro, važan po temi jest, ali koliko bitan film na kraju bude je bitno i kako završi. A završi uistinu šokantno. Onih 10 minuta kraja zapravo cijelom filmu daje onaj smisao, onaj druk koji je bio potreban da bi rekao ‘wow’ nakon gledanja. Film se tretira i kao komedija što je ujedno i over i understatement, ipak pričamo o južnokorejskoj ideji, i svakako ćete se nasmijati ludilu i apsurdu, ali samo do neke mjere – sve ostalo je ne samo važna socio-ekološka tema koja se treba prepričavati i naglašavati, nego i svojevrsna teorija zavjere koja nekad nema smisla i nekog uporišta, a nekada bogme i ima. Je li to i u ovom filmu tako, ostaje vam da sami pogledate, nećete požaliti. – Anastazija Vržina
5. Ryan Coogler: „Sinners“ (“Grešnici”)
Rijetko je vidjeti u horor filmovima toliko pažnje posvećene razvoju likova, ali Coogler je ovdje iskoristio žanr za doslovno utjelovljenje tegoba koje muče američko društvo, pa stoga radnja bitno nadilazi puko plašenje gledatelja, u kojem bi i plošni likovi dostajali. Unutar sat vremena redatelj je oslikao jednu crnu zajednicu koja bi, da je drugačiji film, sa svojim vlastitim međuodnosima i dinamikom bila zanimljiva sama po sebi. ‘Grešnici’ pokazuju kako se može bez kompromisa iskombinirati zabavni spektakl te inteligentno progovaranje o društvenim nedaćama, a opet stići i kvalitetno razviti likove. Ako još niste pogledali film, to vam bez zadrške preporučam, a i nemojte prebrzo ugasiti odjavnu špicu jer na kraju ima još jedna scena koja lijepo zaokružuje čitavu radnju. – Ivor Bulat
4. Clint Bentley: „Train Dreams“ (“Snovi na tračnicama”)
Nevjerojatno je snažno u filmu prikazana dvojnost odnosa modernog čovjeka prema okolišu. Sjekira se stavlja u ruke čovjeka koji gaji duboku povezanost s prirodom. I onda takva osoba, sječenjem šuma, postaje instrument uništavanja svijeta u kojem je odrastao. Odlična je scena kad na pauzi od posla drvosječe promatraju drevne sekvoje oko sebe, osjećajući divljenje i nevjericu pred spoznajom da ruše stabla stara više stoljeća. Snaga ekološke poruke u filma upravo je ta nijansiranost motiva – niti su drvosječe zla horda koja ruši netaknute ljepote, niti je priroda arkadijska utopija. I tamo vlada stalna opasnost od smrti jer nije šuma nemoćna djeva pa da ne može bez ljudske pomoći. – Ivor Bulat
3. Park Chan-wook: „No Other Choice“ (“Nema drugog izbora”)
Redatelj Park Chan-wook je kao i nekad Bong Joon Ho s ‘Parazitom’ napravio remek-djelo od filma. Iako možda nema toliko obrata u ovom filmu, ali je svejedno šokantan. Većina hollywoodskih filmaša bi napravila te šok momente samo s ciljem šokiranja, ali južnokorejski filmaši tome pristupaju prilično drugačije zato i cijeli film djeluje autentično i ima umjetničku vrijednost. Brojne su scene koje fino pletu glavnu priču. Moram spomenuti i cijelu glumačku ekipu: likovi su brojni, ali svaki ima svoju minutažu i svakako nekakvu dubinu koja zaokružuje određeni lik, zavisno o tome kolika je uloga. Nema loše karike u glumačkom ansamblu, uistinu ne znam tko je bolji. Po meni je ovaj film, uz ‘Jedna bitka za drugom i ‘Hamneta’ film godine i koji god da se od njih okiti zlatnim kipćem/ima – zaslužio je. – Anastazija Vržina
2. Chloé Zhao: „Hamnet“
Film svoju snagu crpi iz plesa između povijesti i mašte. Naime, ne oslanja se na Shakespearovu veličinu s ciljem da iscrpi njegov život kako bi gledatelj užitak mogao pronaći u činu prepoznavanja. Umjesto toga, gotovo se ovlaš odnosi s njegovom biografijom. Ako se ne varam, ime mu se spomene samo jednom, a o njegovom stvaralaštvu gotovo da i nema riječi sve do kraja. Redateljica smjelo koristi taj raskorak između očekivanja i pruženog kako bi pobudila interes u gledatelja. Tako se pri izvedbi ‘Hamleta’ naglasak stavlja na odnos oca i sina, zanemarujući glavne teme i motive tragedije. Biranjem samo tih tematski prikladnih dijelova’Hamlet’ se u filmu reinterpretira u praktički novu dramu, podsjećajući da, kao što jednom rođeno dijete nastavlja svojim putem, tako i napisano djelo ima svoj život neovisan od autora. I negdje u toj spoznaji međusobne boli leži katarza Williama i Agnes, koju je Chloé Zhao prenijela i na gledatelja tako da više ni sami nismo sigurni jesmo li gledali film, dramu ili sam život. Kad je cijeli život pozornica, teško je procijeniti.– Ivor Bulat
1. Paul Thomas Anderson: „One Battle After Another“ (“Jedna bitka za drugom”)
Film vrvi odličnim, inteligentnim, zabavnim ili opakim detaljima kao punokrvni i ozbiljan akcijski film/crna komedija. Zadnju trećinu filma ste na iglama: perfektne scene netipične auto potjere na pustom spaljenom krajoliku i brežuljkastoj cesti (gore-dolje). Kraj prije kraja filma je šokantan u nekoliko navrata. Sam kraj je daleko blaži, vrlo emotivan, skoro s happy endom, a koji to uopće nije. Film je možda ponajviše politička satira, iako nema tu samo političke satire, ima doslovno zabavnih momenata, referenci na sve i svašta i kada ih sve pohvatate (ako uspijete već na prvo gledanje) film vam mora biti odličan. Naravno da ništa nije savršeno pa tako i ‘Jedna bitka za drugom’ ima manjih rupica u scenariju i par “loose ends”, ali sam to doživjela više kao šarm filma nego kritiku ili negativnost. Glumačka ekipa rastura. Ako barem dvoje od petero glavnih (OK 4+1) glumaca ne dobije Oscara za naj glumca, onda će to biti velika nepravda.– Anastazija Vržina
—————-
Pogledajte kako izgledaju pojedinačne liste najboljih (igranih) filmova u 2025. godini:
Anastazija Vržina
1. Paul Thomas Anderson: “One Battle After Another” (“Jedna bitka za drugom”) / Park Chan-wook: „No Other Choice“ (“Nema drugog izbora”)
3. Chloé Zhao: “Hamnet”
4. Guillermo del Toro: „Frankenstein“
5. Clint Bentley: „Train Dreams“ (“Snovi na tračnicama”)
6. Joseph Kosinski: “F1” (“F1 film”)
7. Scott Cooper: “Springsteen: Deliver Me from Nowhere” (“Springsteen: Izbavi me iz ništavila)”
8. Steven Soderbergh: “Black Bag” (“Operacija: Black Bag”)
9. Yorgos Lanthimos: „Bugonia“ (“Bugonija”)
10. Oliver Laxe: “Sirāt” / Ryan Coogler: „Sinners“ (“Grešnici”)
Ivor Bulat:
1. Chloé Zhao: “Hamnet”
2. Clint Bentley: „Train Dreams“ (“Snovi na tračnicama”)
3. Paul Thomas Anderson: “One Battle After Another” (“Jedna bitka za drugom”)
4. Danny Boyle: „28 Years Later“ (“28 godina kasnije”)
5. Park Chan-wook: „No Other Choice“ (“Nema drugog izbora”)
6. Ryan Coogler: „Sinners“ (“Grešnici”)
7. Yorgos Lanthimos: „Bugonia“ (“Bugonija”)
8. Robert Eggers: “Nosferatu”
9. Oliver Laxe: “Sirāt”
10. Francis Lawrence: „The Long Walk“ (“Dugi hod”)
Hrvoje Telišman:
1. Paul Thomas Anderson: “One Battle After Another” (“Jedna bitka za drugom”)
2. James Vanderbilt: „Nuremberg“ (“Nürnberg”)
3. Yorgos Lanthimos: „Bugonia“ (“Bugonija”)
4. Ryan Coogler: „Sinners“ (“Grešnici”)
5. Dan Trachtenberg: “Predator: Badlands”
6. Francis Lawrence: „The Long Walk“ (“Dugi hod”)
7. Jon M. Chu: “Wicked: For Good” (“Zlica: Zuvijek”)
8. Joachim Ronning: “Tron: Ares”
9. Jon Avnet: “The Last Rodeo” (“Zadnji rodeo”)
10. Timo Tjahjanto: “Nobody 2”