Možda “Posljednji Viking” ne dostiže razinu “Adamovih jabuka” ili “Jahača pravde”, ali redatelj Anders Thomas Jensen pokazuje da nije u silaznoj putanji i da za koju godinu možemo očekivati novi dobar “crnjak”. Film smo gledali u kinu Cinestar.
Možda u ovim prostorima ime Andersa Thomasa Jensena ne znači puno, ali on spada u red najpoznatijih aktivnih danskih redatelja. Tu se još mogu pribrojiti Lars Von Trier i Thomas Vinterberg, osnivači famoznog pokreta Dogme 95, te Nicolas Winding Refn koji se prometnuo u hollywoodski kalibar s filmom “Drive”. Anders Thomas Jensen za razliku od spomenutih redatelja nikad nije napustio dansko govorno područje, no ipak je dašak Hollywooda oduvijek bio u njegovim filmovima: radi se o Madsu Mikkelsenu. Njihova četvrt stoljeća duga suradnja započela je u Jensevom dugometražnom debiju, “Flickering Lights” (2000), a traje i do danas (“The Last Viking”, 2025). Nema Jensenova filma u kojem se Mikkelsen ne pojavljuje u važnijoj ulozi, a slično vrijedi za još nekoliko glumaca. Naravno da svaki redatelj ima svoje omiljene glumce, ali kod Jensena je to doslovno nemoguće ne primijetiti. I za spomenuti je da je Jensen osvajač Oskara za svoj kratkometražni film “Election Night” iz 1998.
Ako volite crne komedije i to s naglaskom na crne, njegovi bi vam se filmovi mogli svidjeti. Zapleti su često bizarni (“The Green Butchers” i “Men & Chicken”), a ne nedostaje ni onih kriminalističkih (“Riders of Justice”, “Flickering Lights”, “The Last Viking”). Tu su i sjajne „Adamove jabuke“, film koji je teško igdje svrstati – glavni su likovi neo-nacist poslan na rad za opće dobro i pehistički svećenik. Filmovi mu inače nisu izrazito nasilni, ali baš zato one nasilne scene imaju i snažniji učinak, posebno zbog svoje realističnosti. Humor posjeduje onu suhu, skandinavsku crtu, a možda još i više začudnost nalik u “Fargu”. Zapleti su čudni, situacije su čudne, dijalozi su čudni, likovi su čudni (pogotovo Mads Mikkelsen, u valjda svakom od ovih filmova). I sva ta čudnovatost tvori vrlo specifičan šarm koji je iznimno dražestan.
Sve ovo vrijedi i za Jensenov najnoviji film, “Posljednji Viking” (Den sidste viking). Radnja započinje s Ankerom (Nikolaj Lie Kaas) koji skriva opljačkani novac, te odlazi kući mentalno bolesnom bratu Manfredu (Mads Mikkelsen). Prije nego što ga uhiti policija, stiže reći Manfredu gdje je sakrio novac kako bi ga ovaj premjestio na sigurnije mjesto. Nakon 14 godina robije, Anker se vraća i uočava da su se stvari promijenile i više nego što je očekivao. Manfred je postao ni manje ni više nego John Lennon, i da stvar bude gora, ne želi ni čuti za novac koji je skrio prije 14 godina. Anker ga pokušava vratiti u stvarnost, no to poluči posve suprotni efekt. Svaki put kad ga nazove pravim imenom, Manfred si pokuša nauditi skakanjem kroz prozor, izletavanjem iz auta i sličnim vratolomijama…
U nadi da će mu osvježiti pamćenje, Anker odvodi Manfreda do stare obiteljske kuće, u čijoj blizini vjeruje da je Manfred skrio novac. Ubrzo im se pridružuje i Lothar (Lars Brygmann), psihijatar s kojim je Anker jedne pijane noći podijelio svoje muke, pa na to zaboravio. Lothar je sa sobom doveo još dvojicu s podvojenim ličnostima (Ringo i Paul/George) s namjerom da ponovno osnuju Beatlese i na taj način pomognu Manfredu (ili po novome Johnu) da se suoči s razlozima svoje disocijacije. Cijelo je vrijeme u pozadini priče Ankerov ortak (Nicolas Bro) koji želi doći do druge polovice novca jer je svoju potrošio, što radnji daje dodatni kriminalistički podzaplet.
Kao i u prethodnim filmovima, Jensen se čini najviše zainteresiran za prikaz disfunkcionalnih likova i veza. U “Posljednjem Vikingu” disfunkcionalnosti ima pregršt, a najviše je izražena u odnosu Ankera i Manfreda. Nasuprot prizemljenog i sirovog Ankera, Manfred je oduvijek imao problema s razlikovanjem stvarnosti i mašte. U djetinjstvu su mu Vikinzi bili glavna preokupacija, od kud i naslov filma, a to je posredno donijelo i velikih nevolja Ankeru. Krajnja suprotnost likova ovdje nije karikaturalna, niti je oruđe za izmamljivanje smijeha. U slučaju Jensena, rekao bih da je smijeh više sretna nuspojava njegove studije disfunkcionalnih osoba. Koliko god ona zna biti gorka, toliko i posjeduje vjeru u ljudsku toplinu koja mu krasi sve filmove. To je slučaj i u “Posljednjem Vikingu”, premda mi se čini da je ovaj put to uzrokovalo mali problem s pacingom jer se završetak mrvu razdužio, a vjerojatno bi bilo bolje da su se neki dijelovi s kraja ukomponirali prije kulminacije. Na sreću to ne ruši ukupni dojam filma.
Film je zabavan već zbog izvedbe odlične glumačke postave, a kad se tu pridoda Jensenov sentiment za bizarnost, to postaje dobitna kombinacija. Za one koji nevoljko gledaju europske filmove, koje često prati previše umjetnički epitet, ovo je dobar početak za razbijanje predrasuda. Možda “Posljednji Viking” ne dostiže razinu “Adamovih jabuka” ili “Jahača pravde”, ali redatelj pokazuje da nije u silaznoj putanji i da za koju godinu možemo očekivati novi dobar “crnjak”.
