Šest godina nakon hvaljenog “McCartney III”, legendarni Beatle Paul McCartney Macca objavio je novi album gdje se najizravnije bavi najranijim danima svoga života u Liverpoolu.
Percepcija Paula McCartneya kao vječnog dobronamjernog pozitivca koji je uvijek nasmijan, spreman namjestiti najfotogeničniji izraz lica kada ga kamere ili paparazzi uslikaju na nekom od društveno značajnih evenata ili vlastitih koncerata gdje se redovito prilagođava publici kako bi podebljao svoj status permanentnog dobričine, uvelike zamagljuje njegov značaj kao jednog od najbitnijih autora u povijesti moderne glazbe. Doduše, on je pomalo u tom segmentu smatran inferiornijim u odnosu na Johna Lennona, jer je Lennon bio, kao rockerski dio Beatlesa, sklon inovacijama i eksperimentu te politički svjestan, dok je McCartney smatran više pop autorom koji se u Beatlesima nije pačao u politiku, no ta rockerska teorija pada u vodu nakon primjerice “Helter Skelter”, “Back in the USSR” ili “Why Don’t We Do It in the Road”. Istina da je imao (i još ima) smisao za melodiju, ali to i nije tako loša osobina. Doduše znao je napisati i poneku evidentno glupu pjesmu poput “Ob-La-Di, Ob-La-Da”, ali je i ona postala klasik. To se odnosilo i na one pjesme što ih je Lennon nazivao Paulovim gerijatrijskima, poput “Honey Pie”, “When I’m 64” ili “Maxwell’s Silver Hammer” i na kojima (Lennon) nije želio odsvirati niti jednu notu, ali su unatoč tome i danas masovno slušane. No osim njih je McCartney u Beatlesima napisao desetine nesumnjivih remek djela koje je suvišno nabrajati. Ipak, nakon raspada Beatlesa stvari se stubokom mijenjanju. Nitko od njih nije ponovio razinu kakvu su s lakoćom kreirali u okviru Beatlesa.
McCartney je od sve četvorice Beatlesa imao svakako komercijalno najuspješniju solo karijeru, no bez obzira na njegov neupitni autorski status, u retrospektivi začuđuje prosječnost nekih dijelova diskografije. Prvi albumi “McCartney” i “Ram” su bili nepretenciozni, ali vrlo dobri, a kasnije revalorizacije su drastično promijenile tadašnji mlaki prijem. Uskoro osniva i vlastitu grupu Wings, a s današnje pozicije je zapanjujuće koliko je, unatoč općem dojmu značajnog banda, njihova diskografija zapravo mlaka. Izuzetak su izvrsni klasični “Band on the Run”, zasigurno kvalitativno najuspješnije njegovo ostvarenje u sedamdesetima, nešto slabiji “Venus and Mars” i donekle “Back to the Egg”. A valja se prisjetiti da je ponajbolja pjesma filmskog serijala “James Bond” “Live and Let Die” snimljena pod okriljem Wingsa. Kad su 1978., dvije godine nakon otužnog “At the Speed of Sound” (dvije dobre pjesme i devet filera) Wingsi objavili “London Town”, valjda su i najdobronamjerniji kritičari bili zaprepašteni. Kakva je ovo pizdarija? Nakon raspada Wingsa McCartney se vraća u formu albumom “Tug of War” pod producentskom palicom Georga Martina. I nakon toga slijedi niz u rasponu od vrlo dobrih pa do ispodprosječnih albuma koji su se kvalitativno izmjenjivali tijekom osamdesetih i devedesetih, ali su uglavnom bili visokotiražni. A okušao se i u skladanju orkestralne glazbe.
U novo tisućljeće ulazi impresivnim albumom “Driving Rain” karakteriziranom raznovrsnom dinamikom od nježnih, lijepih komada pa do agresivnih pasaža koji je, da paradoks bude veći, komercijalno podbacio, da bi status glazbenog genija još jednom potvrdio 2005. izdavanjem svog magnum opusa ovog stoljeća, “Chaos and Creation in the Backyard” gdje se prvi puta izravnije bavi prošlošću i vlastitim korijenima. Taj svojevrsni rezime života i karijere će više-manje dominirati svim narednim albumima sve do vrhunca očitog na recentnom “The Boys of Dungeon Lane”. Prošlo je 6 godina od prethodnog albuma “McCartney III”, zadnjeg dijela samostalne trilogije, gdje je Macca tijekom pandemije u studiju sviruckao i snimuckao pa odlučio to predstaviti javnosti, a reakcije su bile bolje nego što je album zaslužio. Bio je dobar trenutak. Činjenica da je McCartney objavio album je bio siguran znak da je pandemija napokon završila pa su svi bili velikodušni. Štoviše “McCartney III” je bio prvi album nakon “Flowers in the Dirt” iz 1989. koji je dosegao prvo mjesto na britanskoj ljestvici albuma. “The Boys of Dungeon Lane” je svakako dorađeniji i strukturiraniji album pod koproducentskom palicom Andrewa Watta, producenta s rockerskim backgroundom. Radio je između ostalih s Ozzyjem Osbournom, Iggyjem Popom i na dva zadnja albuma The Rolling Stonesa. Producentske intervencije su znatne, poput stišavanja pojedinih instrumenata dok McCartney pjeva, zatim više-manje diskretnih poboljšanja vokala i kristalna čistoća zvuka. Upečatljivi su i nagli završetci pjesama, ne znam na čiju inicijativu, što daje dojam nezavršenosti, ali je to, po meni pozitivna odlika albuma, svakako puno efektnija nego dosadni fade outovi.
Početna “As You Lie There” je čistokrvni rokerski agresivni komad, o curi pokraj čijeg je prozora Macca kao klinac prolazio, ali joj se nije usudio prići, a kada mu se pružila prilika nije bio dobre volje i bio je na WC-u. Peh. No u tekstu iznosi špekulacije o drugačijem ishodu priče. Macca je ovdje vokalno u neočekivano dobroj formi, a na kraju smo mogli čuti i njegov vrisak koji dakako nije u nekadašnjem registru, ali je svakako efektan . U istom tonu je i rifoidna “Lost Horizon” gdje se Macca prošlosti prisjeća preko osjetila, preko zvukova satova koji otkucavaju na stolu, zvuka kočenja automobila, glazbe s udaljenog sajmišta, smijeha s dječjeg igrališta. Ta pjesma i naredna “Days We Left Behind” koja je izabrana za prvi singl albuma su ključne za razumijevanje McCartneyevog odnosa prema prošlosti. Valja živjeti za danas, jer ti „nitko ne može uzeti dane koji su ostali iza tebe“. Nema krivnje i „ne treba plakati“ jer je sve ostalo u memoriji, a ne može se promijeniti. “Days We Left Behind” je stilski kontrast prve dvije stvari, jer je to jednostavna pjesma uz vokal i akustičnu gitaru s pokojim klavirskim ukrasom. Nakon besprijekornog uvoda slijedi poletna, ali isprazna “Ripples in a Pond”, jedna od onih pjesmica kakve je Macca osamdesetih nanizao u velikom broju. Distorzirana gitara na sredini pjesme je potpuno deplasirana i bode uši. No kada se isto dogodi na kraju naredne stvari “Mountain Top”, to ima smisla, jer je tu Macca na terenu Beatlesa kasnih šezdesetih, psihodeličnih komada poput “I’m the Walrus”, “Lucy in the Sky” ili “Penny Lane”, a apstraktni tekst koji se skoro izravno poziva na navedeno razdoblje i korištenje čembala ne ostavljaju povoda za sumnju. Lijepa minimalistička minijatura “Down South” je navodno uspomena o zajedničkom autostopiranju s Georgeom Harrisonom i Lennonom. “We Too” je snimljena na magnetofonu s četiri trake, doslovno istom onom na kojem su Beatlesi snimali neke od svojih klasika, a završava zvukom premotavanja trake. Pjesma zaista zvuči kao da je snimljena šezdesetih uz staromodni zvuk snarea, sjajnu bas liniju i lijepu melodiju. “Never Know” nakon obećavajućeg prologa razočarava imbecilnim refrenom s prečestim ponavljanjem oh, oh, oh fraza. Usporedbe s “The Fool on the Hill” zbog zvuka melotrona i zaista impresivne glazbene pratnje se čine blasfemičnima. Za veselu i poletnu “Home to Us” Macca je angažirao ne samo Ringa Starra da mu je odbubnja i zajedno otpjevaju, nego i Chrissie Hynde i Sherleen Spiteri kao prateće vokale. Prekrasna stvar koja evocira Beatlese do mjere da se čini kao da su oduvijek bili s nama, bez prekida i teških nesporazuma što su opterećivali odnose.
Prema kraju priče o dečkima Dungeon Lanea Macca postaje sjetniji i mračniji. Sjajna “Life Can Be Hard” koja bi da je kojim slučajem snimljena šezdesetih danas vjerojatno bila diskretni klasik, idealno producirana pratnja gudačkog orkestra i klarineta, besprijekorna melodija otpjevana u zavidnom Maccinom falsetu. Unatoč naslovu koji se čini bezizlaznim, život ne mora biti težak, sastoji se od teških, ali i sretnih trenutaka, pitanje je valja li se fokusirati na jedne ili druge. Paulov izbor se ovdje čini neupitnim. Dvije završne pjesme “Salesman Saint” i “Momma Gets By” se bave najranijim Maccinim sjećanjima o roditeljima koji su do granica izdržljivosti kroz teška ratna i poratna vremena morali iznaći snagu da bi probali održati obitelj. I dok u “Saleman Saint” to rade zajednički, uz radio, pjesmu i smijeh kao jedine zabave, u “Momma Gets By” majka preuzima primat, jer je otac disfunkcionalan, no opet uz promjenu fokusa na pozitivne aspekte života, majka iznalazi način kako preživjeti bez oporih misli prema suprugu, jer „nije prošlo mnogo vremena otkako je pristala postati njegovom ženom, premda je kompliciran, što su njegove glupe mane u usporedbi s onim što osjeća u sebi?“ Paul ne izražava samo žal zbog majčine prerane smrti, već slavi i idealizira njezin život. U “Salesman Saint” dominira efektna truba da bi pri kraju zvučala kao truba revijskog jazza, čak i “Tin Pan Alley” zvuka, vjerojatno kako bi dočarala zvuk pjesama što su dominirali ratnim i poratnim radijskim programima. “Momma Gets By” je predivna balada gdje Paul otvara emocije kao rijetko kada posvetivši svu ljepotu svog talenta upravo uspomeni na nju.
“The Boys of Dungeon Lane”, kao i albumi što mu prethode u zadnjih dvadesetak godina jest okrenut prošlosti, ali nije nostalgičan, jer Macca svoje djetinjstvo i mladost ne idealizira niti mu pridaje romantičarsko ruho. Prošlost je za njega idealistički supstrat, niz zvučnih i drugih osjetilnih asocijacija, nekadašnji realitet koji više nema materijalno uporište, jer „ništa nije izgrađeno da traje“. Prema tome, ostaje memorija, ma kako bila varljiva ili nepouzdana, ali na autorovoj hijerarhiji vrijednosti zauzima visoko mjesto. Da nema dvije, tri prizemne pjesmice, ovaj bi Maccin album bio besprijekoran.
