Nakon odličnog rasprodanog koncerta mjesec dana prije, jedan od popularnijih hrvatskih punk rock bendova odlučio je održati deja vu koncert u ponovno rasprodanoj dvorani.
U po drugi put rasprodanoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, Psihomodo pop odučili su prisutne počastiti reprizom njihovog semi-unplugged rođendanskog koncerta kojim proslavljaju 40+ jubilej rada i djelovanja i 30 godina (OMG, zar to nije bilo tek prije neku godinu???) od albuma „Unpljugd“. I ja sam odlučio proslaviti s njima. Ne samo kao fan od malih nogu, nego kao suradnik i prijatelj benda. Benda koji mi znači jako mnogo. Još iz vremena kada sam se kao klinac odupirao roditeljskom autoritetu i po uzoru na njih puštao dužu kosu pomalo oblikovanu u „ramonsicu“. Pa do tadašnjih „divljanja“ uz njihove pjesme s „Godine zmaja“ i otkrivanja bendova poput The Ramones, The Clash, Velvet Underground, The Stooges itd.. Imao sam veliku čast u divnoj prošlosti, ne samo susresti i upoznati svoje idole, nego i raditi s njima. Kao fotograf i grafički dizajner, ukrasio sam i oblikovao čak dva njihova albuma, za što sam i nominiran za nagradu Porin, a moje fotografije vidljive su i i dan-danas kao trademark benda, čak i na Spotifyju.
Nikad nisam radio ili barem nastavljao suradnju s ljudima i bendovima koji nisu bili ljubazni i ugodni za rad, ali Dado (Gobac), Brada, Šparka i (neprežaljeni) Tigi (Tigran Kalebota) su uvijek bili i ostali gušt. Kako za raditi, tako i za sresti ili samo uživati u njihovom radu i svirci, pa makar ih gledao u prepunoj dvorani ili potiho usputno škljocao na nekoj probi. Stoga sam ovu reprizu koncerta čiji je prvi dio majstorski odradio kolega Jure Urek, odlučio i sam uzeti kao svojevrsnu proslavu. Ne kao radni zadatak.
Deducirani fotograf je ionako jurio i plazio po podu dvorane s više skupe nove opreme nego što mogu bubrega prodati, pa sam za razliku od njega odlučio – uživati. Na počasnom mjestu – u prvom redu, sredina, face to face s Mr. Gobcem.
I baš kao što je unatoč povremenom trčanju i skakanju po pozornici i Gobac imao svoju stolicu pred mikrofonom, te u maniri Davea Allena, sa čašom „soka od bazge“ u ruci, prije svake pjesme, uz upit „’Ste dobro?!“, nešto sarkastično i šaljivo prokomentirao „dragoj publikici“, i ja sam se, eto, izvalio udobno u stolici. Stavio svoju foto torbu na pod, tek kako bih povremeno mogao zamijeniti objektive i uživao u svakoj pjesmi uz mjestimično škljocanje. Jer, nema goreg mučenja za fotografa promatrajući ispred sebe prizore koje ne možeš ili ne smiješ snimiti. Mladi, kakvi jesmo, koncert je započeo antologijskom „Kad sam imao 16“, a u istoj maniri počele su se nizati naizmjenično one prastare kutne stvari umjereno pomiješane s nešto novijima. A i sam bi se Gobac, uspravljen na svojoj stolici s vremena na vrijeme primio akustične gitare. Pomno praćen od strane Brade (Vlatko Ćavar) koji je sjedio nedaleko od njega. Kuzma (Jurij Novoselić) je za to vrijeme skakutao okolo, od stolice klavijatura do stolice koncertnog klavira, ako pjesma nije tražila da se prihvati saksofona i prošeće pozornicom. U ovom unplugged dijelu očito je tek Šparka (Smiljan Paradiš) bio lišen vlastite stolice, znalački se gegao s velikom akustičnom bas gitarom kako to basisti i inače rade. Na trenutak sam se i zabrino da se možda i korona nije vratila. Jer iza svih, na scenu je motrio „novi“ bubnjar benda, Tin Ostreš. Sakriven iza bubnjeva smještenih u plastičnom akvariju. Ali da mu ne bude dosadno u pozadini, društvo mu je pravila i dodatna puhačka sekcija dječaka u tamnim škotskim kiltovima. A pojedine pjesme su dodatno uljepšale i „Napalm djevice – next Generejšn“, baš kao i djevojke na gudačkim instrumentima.
Sredina koncerta izazvala je promjenu instrumenata i „Unpljugd“ dio je postao muzika na struju. Oslobođen od gitare Gobac je s vremenom na vrijeme zamijeniti pozornicu -cijelom dvoranom, trčeći između redova, pjevati i grliti se s publikom, plesati s klincima… S obzirom da na koncertu nisam primijetio tek Sir Davida Attenborougha, mogu ustvrditi kako je publika bila poput natpisa na kutiji igre Monopoly. Od 9 do 99 godina. I svi su se izgledno dobro zabavljali. I starija gospođa koja je sjedila pored mene i mlada cura kojoj je tata dao majicu, a koja je sjedila nedaleko od nas.
Neprestani show, kako to i priliči za Davora Gobca i Psihomodo. Odlična vibra i raspoloženje koje nije prestajalo i nakon bisa, jer je Davor ostao još neko vrijeme okružen obožavateljima koji su poželjeli njegov autogram ili barem selfie s njim. A meni je bio neobično drago da sam bio dio toga i jedva čekam sljedeći za sljedećih 30-40 godina.
Foto: Deyan Dominionart