“Digger”, koji smo gledali u kinu Cinestar, jedan je od filmova koji je ove godine podigao najviše bure jer se našao u nezavidnom društvu s filmovima kao što su “Moonfall”, “John Carter” i “The Lone Ranger”. Što im je zajedničko? To da nisu ni izbliza uspjeli povratiti ogroman budžet koji je u njih uložen. Ipak, kada pogledate listu filmova s najvećim gubicima, kroz njih se uglavnom provlači jedna zajednička karakteristika – to da su isprazni spektakli bez trunke inspiracije. “Digger” je sve samo ne to.
A što je onda “Digger”? Trailer vam neće previše pomoći jer skriva pravi smisao filma. Zato ovaj odlomak pročitajte ako ste hrabri jer je nemoguće ne pokvariti iznenađenje, pa i da se ne otkrije kraj.
Film se naime sastoji od dvije narativne razine. Na onoj najvišoj razini, radnja prati glavnog lika Diggera (Tom Cruise), kopača naftnih bušotina, koji je prokopao malo više nego što je trebao i uzrokovao odlamanje goleme sante leda. Na nesreću, santa se uputila prema Europi, što bi moglo ugroziti milijune života. Kako nevolja ne dolazi sama, nastaje lančana reakcija koja prijeti uništiti svijet. Na Diggeru je, zajedno s američkim političkim vrhom, pokušati ispraviti stvari. Ili barem pokazati da nije sve tako loše. Tako se u krupni plan stavljaju ekološki problemi te njihovo tumačenje i izvrtanje. „Znaju činjenice,“ kaže Tom Cruise u jednom času, „ali još se treba ispričati priča.“ Film nadilazi površni pristup ekološkoj problematici, što se najbolje očitava u genijalno režiranoj sceni kada Digger drži govor pred svjetskim dužnosnicima, ali prava se briljantnost nalazi u tome što taj krupni plan istovremeno skriva i odražava drugu razinu filma.
Radi se o tome da je cijela prva razina zapravo predstava koja tematizira stvarne događaje u svijetu Diggera. Kazalište nije novost u opusu redatelja Alejandra G. Iñárrita. Već se u Birdmanu bavio prikazom zvijezde u zalazu koja se nastoji vratiti u igru predstavom na Broadwayu. Ali dok u “Birdmanu” Michael Keaton polako gubi doticaj sa stvarnosti, u “Diggeru” se predstava Fossil Fools temelji na stvarnosti. Naravno, temeljiti na stvarnosti i prikazivati stvarnost dvije su sasvim različite stvari. Teatar se temom reprezentacije intenzivno bavi već više od stoljeća, no povijest metateatra može se pratiti i mnogo dalje u prošlost. Jedan od najpoznatijih primjera je Shakespearova “Mišolovka”, predstava u predstavi Hamlet. “Mišolovku” je napravio Hamlet ne bi li potvrdio da mu je Klaudije ubio oca. Kralj se otkrije krivim zbog burne reakcije na rekreaciju stvarnog ubojstva. Da bi se na taj način razotkrio, Klaudije je u “Mišolovci” morao prepoznati stvarnost. Digger pak nameće pitanje možemo li mi još uvijek prepoznati stvarnost u fikciji?
Jean Baudrillard, poznati francuski sociolog čiji je rad ključna okosnica “Matrixa”, bavio se pitanjima reprezentacije stvarnosti. On razlikuje četiri stadija simulakruma (imitacije stvarnosti). U prvom stadiju, koji vremenski odgovara razdoblju Shakespearova stvaralaštva, reprezentacija je vjerna i očita kopija zbilje – kao što “Mišolovka” odgovara pravom ubojstvu u Hamletu. Kroz stoljeća veza između stvarnosti i simbola sve se više razilazi, a time i istina postaje sve zamaskiranija. Iako Baudrillard smatra da danas simboli više ni ne pokušavaju predstavljati zbilju, kada govorimo o satiri očigledno je da stvarnost mora na određenoj razini još uvijek biti predložak. Čini se da moderna satira spada u treći stadij simulakruma, gdje se simboli pretvaraju da su vjerna kopija stvarnosti, ali zapravo samo reprezentiraju prethodne reprezentacije, gubeći tako izravan doticaj sa zbiljom.
“Don’t Look Up” je savršen primjer satire koja hini da govori o stvarnosti, a u suštini je kopija kopija, simulirajući dubinu koju ne posjeduje. Mi zapažamo da se film izruguje ravnodušnosti prema egzistencijalnim prijetnjama te nakon odjavne špice općenito zaključujemo da je otprilike to stvarno tako. A onda zaboravljamo na film. Jer da ga detaljnije analiziramo, brzo bi zaključili da ne prepoznajemo zaista u njemu stvarnost, nego samo njegovu uspješnost kao filmsko ostvarenje. Likovi u filmu – samoživa predsjednica, oholi bogataši, smušeni znanstvenici itd. – samo su maske, nosioci stereotipa nastalih na temelju književne/filmske/kazališne tradicije. “Don’t Look Up” se tako postavlja kao manje samosvjesna verzija “Fossil Fools,” satirične predstave koja se izvodi u “Diggeru”. „Prave“ ličnosti, kako kaže u jednoj tiradi Tom Cruise, bile su pribrane i strašne, ništa nalik budalastom prikazu u predstavi. “Fossil Fools” nema zaista ambiciju tjerati na razmišljanje. Predstava samo pokušava ispričati priču, kao i Digger Rockwell u svom monologu, pritom karikirajući, izvrćući, prenaglašavajući zbilju, sve dok od mučnih činjenica ne ostane samo podloga za mlaki smijeh i kratko pročišćenje (iliti katarzu). Ali ako takve satire ne posjeduju dubinu, je li uopće moguće postići katarzu koja pretpostavlja suočavanje s dubokim osjećajima, kao što su strah, patnja i sažaljenje? I dalje, ako u umjetnosti ne prepoznajemo uistinu zbilju, ima li ona moć išta promijeniti? Iñárritu na ova pitanja odgovara iznenađujuće trezveno i samoironično. Ispod površinske didaktičnosti stoji samo zrcalo, a ono što odražava ne štedi ni gledatelje ni umjetnost. To nije ni prvi ni zadnji put da se posegnulo za takvim postupkom, ali još nisam vidio da je izvedeno toliko uspješno. Zbog toga ostaje vjera da umjetnost (i društvo uopće), barem teoretski, još uvijek može prkositi sve većem udaljavanju od istine, narativima viših stadija simulakruma.
Osim što je “Digger “film koji daje za misliti (ako želimo misliti), to je i vrlo zabavan film. Kako i priliči crnoj komediji, humor je britak, možda na trenutke malo intenzivan, ali sve u svemu prilično smiješan. Također, Iñárritu je ponovno pokazao koliko mu je važna vizualna dimenzija filma. Posebna se pažnja obratila na interijer, koji u svojoj baroknoj velebnosti dodatno naglašava cjelokupni apsurd. A kad se ti interijeri popune sijasetom živopisnih likova, gledanje postaje prava uživancija. Naročito briljira Tom Cruise u ulozi Diggera. Lako je zaboraviti da je to on pod tonom šminke koja ga je postarala dvadesetak godina. U glavnim ulogama su još odlični John Goodman kao predsjednik Compson, Sandra Hüller kao Diggerova sestra te Riz Ahmed koji glumi dotučenog savjetnika za ekološku sigurnost.
Svjesni da imaju pokriće u kvaliteti filma, voditelji marketinga su, nakon slabog otvaranja na kinoblagajnama i neobično šarenih ocjena, pokrenuli kampanju koja poručuje „Odluči sam“ (kakav je film). Isto bih poručio čitateljima ovog osvrta jer je riječ o filmu s potencijalom da uđe u famoznu kategoriju isprva neshvaćenih klasika.
Foto: Warner Bros.
