Odličan nastup legendarnog pjevača i glazbene ikone u relativno punoj zagrebačkoj sportskoj dvorani potvrdio je da se i glazbenici (kao i sportaši) dijele ne po godinama, nego po tome jesu li dobri ili nisu…
“Godine nisu važne”, pjesma Nikice Kalogjere (koji je rođen petnaestak godina prije junaka naše priče), potvrđuje onu staru da kronologija nije presudna u prosudbi je li neki pjevač ili umjetnik dobar ili nije. Pravo pitanje je ima li smisla nešto raditi pedesetak godina ili što je to što te (ih) pokreće da i u sedamdeset i nekoj izađeš pred publiku i, po tko zna koji put, izdržiš taj test. Vrijeme uvijek pokazuje pravu vrijednost – pjesme ili izvođači traju onoliko koliko vrijede. Sir Rodu Stewartu trebalo je podosta godina da se pojavi pred zagrebačkom publikom (i onima koji su bili u Areni), no bolje ikad nego nikad.
Ne samo glazbena, nego i kulturološka činjenica je opus ovoga pjevača kojega poznajemo iz vremena grupe Faces (gdje je dijelio dobro i zlo s Ronnijem Woodom, članom časnih starina The Rolling Stones), pa sve do današnjih dana kada s uspjehom još uvijek nastupa diljem svijeta. Koloplet rocka i soula, s premazima smooth jazza odlično je primljen od prvoga takta izvanrednog showa koji su priredili Sir Rod i prateći glazbenici. Zavjesa se podigla i odmah je sve krenulo u furioznom tempu soul standarda “Soul Finger”, da bi se nastavilo pjesmama koje se i danas vrte i na radio postajama, hitovima poput “Some Guys Have All The Luck”, “Young Turks” ili, pak, “Tonight’ s The Night (Gonna Be Alright)”. Nastavak je još više podigao temperature u dvorani – “It’ s A Heartache” i “Forever Young”, amblematska pjesma koja, opet ponavljam, puno govori o mladosti onih koji su plesali i pjevali od prvog trenutka te lijepe zimske večeri i o tome kako se mlad mora osjećati čovjek koji nam sve to izvodi. “Rhythm Of My Heart” i Waitsova (i njega bi trebalo dovesti; godine idu) “Downtown Train” završavaju, uvjetno rečeno, žešći dio, a onda slijedi jednako dobar, ako ne i bolji, akustični set koji otvara Cat Stevensova “The First Cut Is The Deepest”.
Bend je izvrstan – dvije gitare, bas, dva seta bubnjeva i klavijature, te odlični ženski vokali, ali i instrumentalne dionice (banjo, harfa, violine…) upotpunile su zvučnu sliku koja je u početku imala nijanse mutnoga. Saksofon je do kraja svojim čistim kristalnim tonom i reskošću probio i tu posljednju barijeru prema izvrsnom. “Have I Told You That I Love You”, predivna laganica još je jednom podsjetila na još jedan izniman soul-jazz-rock “bijeli” vokal, onaj Vana Morrisona, a jedan od energetskih vrhunaca koncerta bila je, uvijek atraktivna, “Proud Marry” (bez Roda koji je mijenjao obleku nekoliko puta; i to je dio showa). Uz zvučnu sliku išle su i one (pret)povijesne – već spomenuti Ronnie Wood, Elton John i drugi koji su, eto, još uvijek aktivni na sceni. Lijepo ih je bilo vidjeti i iz mlađih dana.
I kraj je repertoarni bio impresivan. Oldies, but goldies – “People Get Ready”, “Maggie May”, “Baby Jane”, “Stay With Me”, “Da Ya Think I’ m Sexy? i, naravno, “Sailing”. Da je ovaj show prolazan (kao i život, uostalom), podsjetio nas je Stari mačak (i doslovno) u kratkom, ali slatkom bisu “Enjoy Yourself (It’ s Later Than You Think)”.
Vidjeli smo veliku zvijezdu i odličan, gotovo dvosatni, koncert. Podsjetili smo se na razne faze njegove uspješne karijere, na bogat život ispunjen glazbom, obitelji i, dakako, nogometom (nažalost nisam ulovio niti jednu loptu legendarnog Celtica). Podsjetio nas je da je život sad i ovdje i da vrijedi, između ostaloga, živjeti i pjevati, jer “već nam se bliži dvadeseta” (trideseta, pedeseta, sedamdeseta, stota…), a “doživjeti stotu” nije ni tako loše, ako su “obični” trenutci garnirani s ovakvima neobičnima i lijepima. Veliku svjetsku zvijezdu u Hrvatsku je dovela (nomen est omen) Star produkcija, a za nešto više od mjesec dana dolazi nam velika zvijezda klasične glazbe, ali i crossovera, Andrea Bocelli. Organizator je isti, mjesto također. Radujemo se i tom susretu.
Foto: Nikola Knežević, Tatjana Prvulović Mirković
[envira-gallery id=”19173″]