Otok hrvatske mladeži, ali i cijelo jezero Jarun u Zagrebu početkom ovog tjedna bilo je u znaku trinaestog izdanja INmusic festivala koje je ponovno okupilo na jednom mjestu neka od najvećih svjetskih, ali i domaćih imena.
Sada kad su se dojmovi malo slegli, kad je otpadala ta neizbježna kiša na kraju zadnjeg dana festivala, došlo je vrijeme za malo analize cijelog događaja, ne toliko iz glazbenog ugla, koliko iz onog drugog koji ide u smjeru čestog pitanja – je li doista INmusic najbolji hrvatski festival.
Već planirajući posjet festivalu razmišljao sam koji je najbolji način odlaska, tramvajem ili automobilom pa sam riskirao, odabrao ovo drugo, bez obzira što na Jarunu nije bilo moguće parkiranje, ali nisam pogriješio. Moram pohvaliti organizaciju autobusa koji su kružili cijelim Jarunom od poslijepodnevnih do ranih jutarnjih sati i to neprekidno. Tako sam mogao parkirati automobil negdje u blizini glavnog ulaza u kompleks Jaruna, sjesti u bus koji bi me potom ostavio na samom ulazu na INmusic festival, te kao gospodin stupiti na Otok hrvatske mladeži. I sve je prošlo bez ikakvih problema, jednostavno da jednostavnije ne može biti. Naravno, čim prođeš kroz “vrata” festivala posjetiš najbliži Top Up štand gdje si mogao u zamjenu za novac dobiti festivalsku karticu te potom jednostavno prislanjanjem kartice na uređaj platiti hranu, piće i sve ono što se plaća na festivalu. Za tu avanturu je bankarski sponzor festivala uzimao 10 kuna koje bi kasnije refundirao prilikom povrata ostatka novca s kartice. To je za razliku od nekih festivala, gdje ne dobijete povrat onog prvotnog uloženog (10 ili 20 kuna, ovisi o festivalu), jako dobro riješeno.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/06/26/izvjesce-foto-inmusic-festival-13-dan-prvi-dobili-smo-i-vise-nego-sto-smo-ocekivali/
I baš kad je sve prošlo kako treba dolazim do prvog problema, hrane i pića. Ako ste htjeli nešto popiti to bi vas koštalo 15 ili 16 kuna, koliko je koštala (“meni nema gore”) cola ili recimo 26 kuna za najavljivano craft pivo (na U2 u Rimu sam pivo platio 5 eura, na Rolling Stonesima u Austriji 7 eura). Da se razumijemo, festival koji se proglašava ili je proglašen najboljim hrvatskim i jednim od najboljih europskih festivala, ne može imati u ponudi tu jebenu colu ili nuditi samo craft pivo. Posjetitelji, pogotovo stranci, ne žele jedan proizvod, žele paletu njih, različitih okusa, te ih konzumirati prema svojem ukusu. Zapamtite tu činjenicu kao i onu da zahtijevaju top ponudu. A piće na festivalu je bilo sve samo ne top ponuda ili top kvaliteta. Što se pak tiče hrane, bilo je raznovrsne ponude, od vegetarijanske hrane do one koja najbolje paše nama mesožderima. Cijene i nisu bile nešto prihvatljive, ali i manje od svjetskog standarda, no mogao se naći recimo hamburger za 20 i nešto kuna ili kebab za 33 kune. Donekle prihvatljivo iako veliki Exit Festival u svojoj ponudi ima hranu koja košta manje od ovoga, a riječ je o jednom od najboljih svjetskih festivala. Reći će netko da je to zbog prilagodbe njihovoj platežnoj moći, ali ako ćemo tako, onda smo i mi u istim govnima te bi i mi trebali manje plaćati za hranu i piće.
Što se tiče kampa, ponovno se dosta posjetitelja odlučilo na spavanje (ako se može uopće spavati od ovolike količine zabave) na samom Jarunu, a kako čuh iz druge ruke i tu je bilo određenih problema. Navodno se netko žalio na hladne tuševe, odnosno na nedostatak tople vode. Posjetitelja je općenito bilo u peteroznamenkastim iznosima, a festival je rasprodao nekoliko dana prije početka cijeli kapacitet festivalskih ulaznica. I tu su neki negodovali, odnosno oni koji su htjeli kupiti jednodnevnu ulaznicu pa se iznenadili da ona košta isto kao i festivalska, što svakako nije u redu. Jedan savjet, ako želite na festival, a volite Jarun, glazbenu koncepciju INmusica, kupite već sada ulaznicu za novo izdanje koja iznosi 368 kuna. A organizatore molim da jednodnevne ulaznice stave u ponudu puno ranije (kao primjerice Sziget).
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/06/27/izvjesce-foto-inmusic-festival-13-dan-drugi-masovno-zavodenje-i-silazak-mesije/
Postoji još jedan problem INmusica, a ovoga puta je nevezan uz organizaciju. Naime, šteta što INmusic nema festivalsku već koncertnu publiku. Koja je razlika? Festivalska publika boravi na festivalu cijelo vrijeme, od početka do samog kraja, a ovdje se svaku večer događala situacija da su posjetitelji isključivo došli (većina njih) na headlinere, odnosno ciljano na Nicka Cavea ili Alice In Chains ili Davida Byrnea ili Queens of the Stone Age. To se vidjelo po scenama nakon nastupa headlinera kada su tisuće i tisuće ljudi krenule prema izlazu iako se program odvijao do ranih jutarnjih sati na većini pozornica. Možda je problem u tome, reći će sada neki, što je festival u sredini radnog tjedna, ali pronađite jedan veliki svjetski festival koji nije u sredini tjedna (Sziget traje sedam dana, Primavera još dulje). A kad sam već kod izlaza s festivala, prve večeri se dogodio jedan propust. Naime, prilikom izlaza publika je usmjeravana na isti put kao i kada je dolazila. Lako je bilo u poslijepodnevnim satima kada su ljudi tek dolazili, ali kada se primjerice 10 tisuća ljudi slilo na izlaz nakon Queens of the Stone Agea prve večeri došlo je do blokade, usko grlo nije moglo progutati sve posjetitelje, što nikako nije bilo dobro, pogotovo iz sigurnosnih razloga. Ostalih večeri su organizatori promijenili tu rutu te pustili posjetitelje da idu ograđenom cestom. Od ovih tehničkih stvari, netko me podsjetio na još jedan propust, na festivalu nije bilo nigdje USB hubova za punjenje mobitela. To bi bilo dobro uvesti jer želiš da se fotografije s festivala prošire po cijelom svijetu, a kako će ako su mobiteli prazni. Nije u pitanju veliko ulaganje, a dobrodošlo je za sve posjetitelje, pogotovo strance.
I dođoh polako do glazbenog dijela festivala kojeg neću previše analizirati jer je za to bio zadužen kolega Boris Abramović koji je izvještavao sa svih dana INmusica. Neki su rekli da je ovo bilo najbolje izdanje INmusica, da su na Jarun došla do sada najbogatija imena, ali je li to doista tako? U jednu ruku bih se složio, u drugu ne. Što se tiče samog popisa imena, on je doista bio impresivan jer imati u nekoliko dana na jednom mjestu Nicka Cavea, Davida Byrnea, Queens of the Stone Age, Alice In Chains, Interpol, to je stvarno rijetkost jer ovakva imena na našem području ili ne nastupaju ili su rijetko bili. No, u drugu ruku, izuzev Nicka Cavea koji je po meni bio najbolji koncert kojeg sam gledao u životu, te Davida Byrnea čiji nastup je bio čista perfekcija, ostali headlineri su zakazali i progutala su ih puno manja imena, čak i ona domaća. Alice In Chains, za razliku od 2010. godine kad su zadnji put bili na INmusicu, je imao dosta tup zvuk, nešto se čudno događalo s razglasom pa sam kod desnog zvučnika u nekim trenucima čuo bend, u nekima ne. Blijed nastup kojeg je nadjačao Cave za dva puta. Isto je bilo i s Queens of the Stone Age koji su bili tiši od Cavea, ali i flat, bez ikakvog uzbuđenja, čak su i oni najveći fanovi govorili kako gori nastup nisu vidjeli (a bili su na njihovim koncertima po Europi). A Interpol? Po meni najdosadniji koncert INmusica. Možda je problem što to nije glazba koju preferiram, ali zvukovno dosta široko gledam na glazbu i jednostavno mi nisu sjeli. Moguće zato što su bili na Main Stageu, više su mi za World Music Stage po pitanju atmosfere gdje su prve večeri The Kills rasturili, a prije njih i sjajan electro pop glazbenik iz Belgije Témé Tan. Tako da je treća večer festivala bila dosta slaba, jedino sam se lijepo iznenadio na nastup Britanki iz grupe PINS, barem što se tiče main stagea.
Jedan od najboljih provoda sam imao na Hidden Stageu gdje su prve večeri, uz manje tehničke poteškoće, rasturile djevojke i prateći bubnjar iz grupe Tús Nua, najvećeg otkrića 2017. godine, a treće večeri su genijalni bili Moskau. No, kako čuh najbolji nastup su imali General Elektriks. Od imena koje sam pogledao, a tu na popisu nisu svi, izdvojio bih jedno od najboljih novih imena svjetske glazbene scene, St. Vincent, koja je možda imala i najopakiji nastup na Main Stageu, iza Nicka Cavea. Tu je i odličan afro punk duo Tshegue koji je razvalio World Stage, a na kojemu su zadnji dan bili i Portugal. The Man. Osim hita “Feel It Still”, po meni nisu imali ništa za pokazati, iako su nastup otvorili s coverom Metallice i Pink Floyda. Bila je to treća večer, koju da sam i preskočio ne bih skoro za ničim žalio. A to je trebala biti najbolja večer s kojom ćemo se na godinu dana oprostiti od INmusic festivala.
Treba za sljedeći put reći ovim sponzorskim štandovima (da ne kažem pozornicama) da malo smanje doživljaje jer su u jednom trenutku toliko jako pojačali glazbu da su bili dosadni i naporni te odvraćali pozornost od glavnih sadržaja festivala. Jasno mi je da svatko želi privući publiku, ali ako nije bilo dovoljno što su izložili dva auta, podigli kupolu, dijelili letke i organizirali nagradne igre…
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/06/28/izvjesce-foto-inmusic-13-dan-treci-dobar-nastavak-prva-dva-dana-i-kisa-na-kraju/
Last, but not least. Odnos s medijima. Brojni mediji, prije svega medijski partneri, među kojima je bio i Music Box, izvisili su za brojne intervjue na koje smo imali pravo. Možda izvođači nisu bili raspoloženi, iako u to baš i ne vjerujem, a možda se organizatori nisu previše ni trudili oko toga. Znate kako kažu, njima je najvažnija najava festivala, što smo dostojno i učinili uz objavu točno 53 članka vezana uz ovogodišnji festival, ne računajući tri izvješća. Osim toga, festival je promoviran i putem bannera uz isticanje glavnog sponzora festivala bez ijedne naknade, a zauzvrat smo kao medijski partner dobili tri akreditacije (i nemedijski partneri isto dobivaju), te mogućnost da sudjelujemo u odlučivanju tko će od demo bendova moći nastupiti na INmusicu. Uspjeli smo odraditi tek dva intervjua, jedan s bendom Rival Bones i drugi sa simpatičnim Britankama PINS. Naravno, za ovakav odnos su krivi i sami mediji, koji zbog veličine ovog festivala i imena koja dolaze, prihvaćaju sve ono što organizatori zahtijevaju, ne bi li dobili akreditacije i uživali u brojnim nastupima. Na greškama se uči.
Čuo sam od nekih ljudi i da domaći izvođači na festivalu nastupaju uz minimalnu ili bez naknade, za što nemam potvrdu pa ne mogu reći, kao i za to da se mnogi boje sve to priznati kako ne bi završili na nekoj crnoj listi. Koja god to lista bila i postojala ona ili ne.
Kada sve zbrojim, INmusic festival još nije spreman biti najbolji hrvatski festival, niti je hrvatska publika još spremna biti festivalska publika, barem ne u ovom slučaju. Organizacijski se mora cijela priča podignuti na još veću razinu jer su i moje kolege i ja bile na puno većim i manjim festivalima gdje su neke stvari puno bolje odrađene. Ali da su na dobrom putu prema tome, to stvarno priznajem i potpisujem i INmusic će biti uvijek važna stavka u glazbenom kalendaru. Još žganaca treba pojesti, rekli bi naši stari, te im želim puno sreće u tome.
Foto: Matija Purgar