Ti, ja i moja mama, side projekt kabaretskog pop benda Pol’ devet kod Sabe, može zbog još jednom nametljivo luckastog imena navesti neupućenog slušatelja na krivi trag.
Očekujete li iskričavi, pomaknuti indie pop, bome ste na krivom mjestu. Ti, ja i moja mama na albumu “Teška kao dno” (Aquarius Records) nude melankolični i atmosferični spoj popičnije strane post punka i šansone. Vokal Martine Zvonić teatralan je i sugestivan, čak i ako povremeno zaglavi u banalnim stihovima koji se mahom bave ostavljanjima, gubicima, samoubojstvima i depresijama. No, čak i kad posustane, izvlači je bend oslonjen na spretno izvedenu gitarsku noir atmosferu koja u najboljim trenucima podsjeća na sjajni “Jug” Svadbasa, čiji Pavle Miholjević potpisuje mastering ovog albuma.
Uz Svadbas, kao eventualni suvremeni srodnici benda nameću se slični stilizirano-mračni bendovi poput Timber Timbre ili Savages. No, to što barataju visokoestetiziranim melankoličnim zvukom, ne znači da Ti, Ja i moja mama zvuče isforsirano. Dapače, većina pjesama djeluje kao nešto što se nikad ne bi uklopilo u originalni bend i potreba za drugačijim izričajem čini se posve organskom, čak i ako ne nosi hitoidni potencijal. Pjesme su spore, naglasak je na stihovima i atmosferi, a ne radiofoničnoj strukturi. Manjak refrena i instatne prijemčivosti bend nadoknađuje promišljenom instrumentalizacijom vođenom međuigrom mahom čistih ili barem rijetko distorziranih gitara i spore, ali iznimno čvrste ritam sekcije.
Eventualna mana ovakvog pristupa je relativna jednoličnost i glazbe i stihova pa se ponekad teško odlučiti predstavlja li ta kohezivnost ipak uteg načelno pozitivnom konačnom dojmu. Nađe li se na nekom sljedećem albumu i pokoje stilsko iznenađenje da razbije monolitnost atmosfere, Ti, ja i moja mama bi mogli biti i više od još jednog dobrog benda s čudnim imenom.