U Areni je prikazan igrano-dokumentarni film redateljice koja dijeli prezime s heroinom o kojoj se do prije nekoliko godina nije znalo gotovo ništa.
Zar je to čovjek? Zar su to ljudi? Pitanje koje su postavljali ljudi, a najjasnije i najglasnije oni koji su proživjeli pakao koji su im priredili – ljudi(?). Od Prima Levija, preko Borowskog, Kertesza, onih koji su me i u književnom i u ljudskom smislu najviše potresli, ali i moj Brođanin Pavao Cindrić koji je napisao knjigu o Lei Deutch (Branko Ivanda će kasnije snimati o njoj), čudu od djeteta čiji su mladost i život prekinuti u vlaku za koncentracioni logor kamo su je otpremili oni iz ustaške vlasti. (Ne)ljudi s imenima i prezimenima koji su odlučivali o smrti mnogih, odraslih i djece. I onih koji su to gledali, neću reći sa simpatijom, ali s onim standardnim nesusjećajnim, plašiteljskim stavom koji će im donijeti novo sutra. Paradoks je da je u onima koji su prolazili pakao logora i suočenja s najgorim bilo kud i kamo više čovječnosti, pa i post festum, kada su o tim iskustvima svjedočili (ljudski i umjetnički), nego u onima koji se “nis štel mešati”. U uvodu bi se dotaknuo još jednoga kamena međaša u (ja je zovem) našoj kinematografiji koja se bavi istim vučjim vremenom, a to je “Deveti krug”. O filmu, ali i o (njenim) osobnim iskustvima razgovarao sam s pokojnom Zorom Dirnbach koja mi je potvrdila ono što sam u povijesnim knjigama, dokumentarcima ili, pak, umjetničkim djelima vidio i osjetio.
No, vratimo se Diani. Što je dobro situiranu gospođu, s mnogim stvarima koje je mogla izgubiti, nagnalo da pokrene svoju akciju spašavanja djece iz logora? Samo je jedan odgovor u koji “svašta može da stane”. Ljubav. Osjećaj prema vlastitom djetetu, obitelji, prijateljima, ljudima uopće, ali najviše prema malenima. Nejakima. Koji se nisu sami mogli štititi i koji bi, bez njene pomoći i pomoći njenih suradnika, umrli. Na tom putu ništa joj nije bilo teško. Moliti i potegnuti veze u visokim državnim krugovima (hrvatskim i njemačkim), ići i do samog vrha crkve. Zanimljivo je da je razumijevanje nalazila ne u onima od kojih se to najviše očekivalo (ili bar ne odmah), već u njoj (u najmanju ruku) sličnima. Suosjećajnim. Ljudima nazbilj. Ni ustaška vlast, a ni kasnije “narodna” nisu blagonaklono gledali na njen pothvat. Da nije bilo njene (Dianine) unuke, dnevnika koja je gđa. Budisavljević vodila, a koji je otkriven dosta godina kasnije (a i nakon prijevoda i stručnog pregleda poznat je više u znanstvenim krugovima) i, evo sad, filma koji je snimila Dana Budisavljević, ova povijesna epizoda bila bi zaboravljena.
Dugo se, prema riječima redateljice, pripremao ovaj projekt. Uz hrabrost i upornost producenata i cijele ekipe, te uz aktivno sudjelovanje svjedoka tih događaja, filma ne bi ni bilo. Dokumentarni dijelovi kombinirani su s igranima: film je snimljen u crno bijeloj tehnici, kratak je i jasan. Što je tko radio, kakav je tko bio. Jer, lako je kad su vremena lijepa, ali kad nisu, treba u njima pronaći cvijet ljudskosti. Na povijesnom gnoju. Izrasta još jedna ruža. Ruža je ruža, pa ma gdje se pojavi. Diana je ruža, a cvjetni umjetnički aranžman upotpunjuju sjećanja, danas vremešnih, ljudi (djece koje je ona spasila) i to je najbolji dio filma. Nakon toga, montaža i režija, pa glazba. I glumačka ostvarenja su dobra. Alma Prica kao gotovo savršen izbor za naslovnu ulogu, ali i ostali, od Vilija Matule do Mirjane Karanović.
Po, mnogo čemu, najvažniji film ove Pule. I slažem se s Juricom Pavičićem – uz “Sam samcat” Bobe Jelčića, nešto što možemo ponuditi svijetu. Publici i kritici. Takvi radovi vraćaju vjeru u domaći film i pokazuju kakve teme (i ljude) valja predstaviti. Ili, otrgnuti od zaborava. Jer, znamo, nije kraj kad je kraj, već kad (i ako) nema ljubavi ili kad nestanemo u sjećanju.