Kensington Lima, jedno od najvećih glazbenih iznenađenja 2018. godine, vlasnici jednog od najboljih albuma godine, stižu ovog četvrtka, 3. listopada u Vintage Industrial Bar.
Bend na čelu s Josipom Radićem osvježenje je za hrvatsku glazbenu scenu, a došlo je vrijeme i da porazgovaramo s njima, odnosno Josipom koji nam je govorio o novom glazbenom poglavlju, ali se i osvrnuo na prvi album i reakcije publike i kritike.
The Art of Loneliness“ naziv je nove pjesme grupe Kensington Lima, ali i kako ste rekli novog glazbenog poglavlja benda. Koliko je za vas značilo ono prvo poglavlje pod nazivom „May“, koliko vas je ohrabrilo da uopće pokrenete drugo poglavlje i što nas sve očekuje u novim glazbenim izazovima?
“Prvo poglavlje zaborava nema! Ako ćemo iskreno, prvi album plod je 15-ak godina dugog skupljanja pjesama, njihovog filtriranja, provjetravanja i ažuriranja. “May” nije nastao preko noći, u tome su sve njegove vrline i mane. Većina novih pjesama nastala je tijekom ili nakon snimanja tog prvog albuma, one su možda manje naivne i više cinične, ali smatram da više znaju što žele nego svoje prethodnice. Međutim, sva ljepota ovoga što radimo je da zapravo ne znamo što radimo tako da se veselim skorašnjem demantiranju samog sebe.”
Iza vas su i nominacije za Porin i Rock&Off nagradu, svrstavanje albuma „May“ među najbolje u 2018. godini od strane kritičara, uspoređivanje vaše glazbe onoj na tragu Beatlesa i drugih. Je li to samo vjetar u leđa ili i veliki pritisak za ono što planirate raditi u budućnosti?
“Ni vjetar ni pritisak. Lijepe riječi je, naravno, ljepše pročitati i čuti nego one ružne, ali ne mogu reći da su me i one loše kritike nešto previše pokolebale. Na rad me potiču stvari koje su drugdje, netko ide na Sljeme, netko na mali nogomet, a ja u studio i to je to. Što se tiče kritika, od svih su mi najviše značile neke poruke u inboxu, reakcije na muziku, pa eto i nedavni Belanov prepjev pjesme “Summer’s Gone” – gdje ćeš bolje i više od toga?!”
Kako ste uopće došli do zvuka Kensingtona Lime, jesu li bila u pitanju istraživanja određenih glazbenih žanrova, nekakvi uzori koji su bili temelji za stvaranje vašeg prepoznatljivog izričaja ili je nešto treće u pitanju?
“Zvuk Kensington Lima stvara se već 33 godine, a čini ga sve ono što sam u tom razdoblju slušao, svirao, upijao, promatrao, razmatrao, mirisao i dodirivao. Može se reći da je na mene u jednakoj mjeri utjecalo maslinovo ulje koliko i Beatlesi. Što se tiče našeg zvuka uživo, bend čini šest ljudi od kojih svatko na binu donosi svoje, čak više karmički, nego instrumentalno ili vokalno. Zato nam je gušt svirati skupa, a vjerujem da nije mrsko ni publici baciti uho…”
Prednost Kensington Lime nad ostalim debitantima na sceni jest to što ovo nisu vaši prvi koraci u glazbi. Kako uopće sve stignete s obzirom na obaveze i u drugim projektima?
“Lijepo je da i dalje vlada mit o hrvatskoj glazbi i glazbenicima kao prezaposlenim ljudima koji se ne mogu obraniti od poziva na koncerte, studijskih snimanja i rada na novim pjesmama. U stvarnosti to izgleda malo drukčije, bar za nas koji nismo “Liga prvaka”, pa ima dosta rupa i vremena u koje se može ubaciti ono što te veseli – a meni glazba i dalje nije posao, pa me zna katkad razveseliti.”
Nakon manjih klupskih nastupa slijedi veliki izazov, Vintage Industrial Bar. Hoćete li tamo otkriti još koju novu pjesmu izuzev ove s početka intervjua?
“Odsvirat ćemo uz cijeli prvi album i dvije nove pjesme, “The Art of Loneliness” i “Holy Mess”. Jedna je spora, druga je brža, pa će biti ponešto za sve ukuse! :)”
Foto: Izvan fokusa