Mirna – “Snovi” (Menart)
Slušajući debitantski album riječke kantautorice Mirne osjetio se jedan poznati producentski pečat, a nakon što sam konačno i pogledao tko stoji iza produkcije bilo je sve jasno. Mark Mrakovčić, jedan od najboljih hrvatskih producenata radio je s Mirnom na albumu “Snovi”. Izgleda da su se snovi ostvarili, a Mirna je itekako uspješno zaplovila kantautorskim vodama. Na trenutke zvukom, a upravo iz razloga s početka recenzije, podsjeća na Queen of Sabe i Lovely Quinces, nešto iskusnijih kantautorica. Čujem i Anu Ćurčin, ali zanimljivo i Miju Dimšić i neke druge srodne glazbenice/ke. No, ono što krasi Mirnu je prije svega jedinstveni vokal i vrlo dobar raspon vokala te njezina sjajna kontrola. Spomenuo sam Miju namjerno jer je ovdje na trenutke Mirna razigrana, odnosno vedrija, kao u pjesmama “Snovi”, “Tebe nema tu” i “Odvedi me”, ali i ima puno hrabrosti raditi pjesme poput “Tvoja laž” s naglom promjenom ritma i melodijom koja vas odmah uhvati u svoje ruke. Naravno, osjete se te sirove gitare koje su me odmah podsjetile na Markov potpis, kao i određena melankolija, a tu su i crno-bijela tipkala, gospelski back vokali, jednom riječju – slojevito. Tekstovi su za razliku od glazbe nešto jednostavniji, lako se pamte, ljubavni su, ponekad i zarazni, ali glazba je ta koja vas privlači, kao i njezin vokal, nježan i prodoran u isto vrijeme. Meni se više sviđa ovaj tmurniji, nego razigrani dio albuma i komotno bi mogla ići u tom smjeru, čisto da se ne uhvati u koštac s dvije različite publike. Mirna je nestvarna, sanjiva, opušta nas, odvodi nas negdje drugdje gdje nismo sami. Ako bih mogao opisati album kroz nazive njezinih pjesama, onda bi to tako izgledalo. I više nego vrlo ugodno iznenađenje koje jedva čekam čuti i uživo.
Ocjena: 4.2
U pol’ 9 kod Sabe – “Sve je ovo igra! (Aquarius Records)
Obilježili su zadnjih nekoliko godina hrvatsku bendovsku indie pop scenu, a svojom melankolijom i idiličnom atmosferom stvorili jako lijepo mišljenje kod publike. Na novom studijskom albumu “Sve je ovo igra” skrenuli su s indie pop puta i zaputili se na electro synth pop putovanje koje im iskreno i ne stoji toliko dobro. Izgubili su odmah i tu bendovsku pop formu, ali i onu melankoliju koju su imali prije. Iako naslov aludira kako je ovo samo eksperiment, odnosno igra, ipak mislim da nisu trebali ići toliko daleko. U tim electro pop pjesmama, poput “Propadamo”, “Tvoji me starci vole” i “Između sna i neprilika” jedino bi se mogle izdvojiti sjajne synth dionice i dosta lijepe melodije. Ipak sam više za onaj stari zvuk koji se osjeti u pjesmama “Sve je ovo igra,” najboljim komadićem albuma koji podsjeća na zvuk Still Cornersa, “Ja sam netko drugi” – genijalnoj suradnji s Remi, te “Želim robota” koja pokazuje da su U pol’ 9 kod Sabe često i razigran bend pa bez obzira na melankoliju sve pretvore u igru, zabavu i šarolike ritmove. A i njihova priča je šarolika, govori o osjećajima, stigmatizaciji društva, ljubavi i snovima. Album je produkcijski jako dobro posložen i to je jedino za što bih mogao dati najvišu ocjenu. Cijeli album je očito bio jedan veliki eksperiment od kojeg bi se trebali maknuti. Odnosno ne otići u smjeru Nipplepeople i klasičnih elektroničkih pop bendova i projekata, nego biti dosljedan u svojem jedinstvenom bendovskom indie pop zvuku kojeg tako dobro znaju raditi. I koji se osjeti i na ovom albumu, ali u manjim tragovima nego prije. Šteta jer i ove pjesme koje nisu legle imaju jako lijepe melodije i harmonije koje bi, čini mi se, u klasičnoj bendovskoj formi zvučale puno bolje. No, i dalje volimo U pol’ 9 kod Sabe, ljubav se ne mijenja, pogotovo ne na live nastupima. Gledamo ih uskoro u Tvornici kulture i moja topla preporuka da ih pogledate i poslušate.
Ocjena: 3/5