Novi +1 naše rubrike je Goran Živković Žika iz grupe Overflow koji kaže kako je u početku mislio da će ovaj zadatak biti lak, no pokazalo se drugačije.
“Izdvojiti samo deset albuma koji su me na neki način obilježili, utjecali na mene, možda me i promijenili, nije lako. Mogao bi to napraviti na puno različitih načina jer sam ih, razmišljajući tek ovlaš, nabrojio barem šezdesetak. Priznajem da nisam neki preveliki slušač i sakupljač glazbe. Uvijek me više radovalo stvarati glazbu pa od mene nemojte očekivati neka velika otkrića, opskurne izvodače koje ću vam otkriti.”, istaknuo je Žika, ali je ipak posložio 10 albuma i to na jedan drugačiji način. Pordao ih je kronološki, od ranog djetinjstva do dobrano zrelih godina, odnosno kako on kaže, one albume “koji su njemu važni i koji ga sjećaju na neke ljude i vrijeme koje je iza njega”.
1. Srebrna krila – Ja sam samo jedan od mnogih s gitarom (1980.)
Godina je 1980., a ja imam 7 godina. Te jeseni poći ću u prvi razred osnovne škole u Kozari Boku u Zagrebu. U stvaranju glazbenog ukusa strašno je važna uloga roditelja. Mislim da je najvažnija baš u razdoblju kad su djetetu roditelji još uvijek najveći idoli i najbolji prijatelji. Kad krene pubertet, traženje identiteta, identificiranje s vršnjacima, mlada osoba gradi svoje stavove i tu neki značajni utjecaji roditelja više ne postoje. Moji roditelji su bili vrlo mudri po tom pitanju, izlagali su brata i mene muzici koja njih zapravo nije zanimala, ali im se činila kvalitetnom. Tako smo imali ploču Bijelog dugmeta „Doživjeti stotu“ koja je izašla u prosincu te godine, Dire Straits i još ponešto iako ta muzika njih nije uopće dodirivala. Ipak, unatoč njihovom trudu meni su mrak bili Vlado Kalember i njegova ekipa. Znao sam sve tekstove napamet i u dvorištu naše kuće izvodio sam cijele koncerte. Vjerujem da sam već tad odlučio da ću jednog dana stajati na stageu i pjevati. Jedan dječački san ostvaren. Check! U isto vrijeme kad sam kod kuće pjevao od jutra do sutra u školi na satovima glazbenog odgoja nisam ni zucnuo. Jedini sam u prvom razredu u cijeloj školi imao četvorku dok su sva druga djeca imala petice. Naime, katastrofalno sam se sramio pjevati dječje pjesmice i jednostavno samo otvarao usta. Učitelj je skužio. Imao sam i iz likovnog četvorku, ali to je jedna druga priča….
2 Duran Duran – Arena (1984.)
Skok od nekih četiri-pet godina u budućnost i preseljenje u manji grad. Koprivnica je bila savršeno mjesto za život u prvoj polovici 80-ih, tri kina, koncerti domaćih rockera u dvorani srednje škole, svugdje možeš pješke, doselilo se hrpa mladih obitelji, napravljeni su cijeli novi kvartovi. Moje otkrivanje glazbe išlo je u smjeru čitanja časopisa Bravo kojeg se moglo jedva i u Zagrebu nabaviti, ali nekako smo ga se dočepali. Duran Duran su mi i danas drag bend, a njih je Bravo bio pun, ogromne zvijezde, predtinejdžerski idoli kakve svako vrijeme ima. Odabrao sam album “Arena” za ovaj popis, ali u glavi mi je ugraviran svaki ton svakog albuma Duran Duran koji su izašli do 1986./87.
3. Bruce Springsteen – Live 1975–85 (1986.)
Ovom čovjeku se divim. Kad smo brat i ja kupili ovaj mega live album, koji bi trebao biti obavezna glazbena lektira u osnovnoj školi, već smo poznavali Brucea. Uglavnom kroz album “Born in the USA”. I dok je ta ploča bila obojana duhom 80-ih, na ovom liveu otkrili smo svo bogatstvo onoga što je bilo prije. Od tada do danas meni je Bruce Springsteen primjer kako dostojanstveno stariti, kako mudro voditi svoju karijeru, kako uvijek dobro odmjeriti riječi. Ima dosta dragih ljudi koje sam uspio preobratiti iz površnih slušatelja ili čak nekih kojima “nikad nije legao” u redovite polaznike koncerata. Izazov: Gurni slušalice u uši, hodaj i preslušaj svih 216 minuta i 13 sekundi ovog albuma odmah i u komadu i nemoj se zaljubiti.
https://www.youtube.com/playlist?list=PLyy62DDQQvDQVFkpaS-Zhkeux0u41q0L1
4. Ramones – Road to Ruin (1978.)
Taman na kraju osmog razreda i prijelaza u srednju školu sto metara dalje počela je po Koprivnici kružiti snimljena kaseta s “Road to Ruin”. Prvi pravi dodir s punkom. Uzbudljivo, glasno, moćno, a istovremeno predivno, nježno i toplo kao dječja pjesmica. Ova dječja pjesmica mi je bila draga. Stigao sam kući, kako kažu patetični. Kad smo se susreli s Ramonesima počelo je naše pravo obrazovanje, ali osim Sex Pistolsami The Clasha nije bilo lako nabaviti gotovo ništa. Nova muzika, a posebno underground o kojem smo samo čitali u „Ritmu“ (Ritam – magazin, proguglaj, mlada osobo!) bila je strahovito teško nabavljiva, posebno nama u malom gradu s malo poznanstava s ljudima kojima netko radi u Njemačkoj. Upravo su ti sretnici bili oni kojima smo davali novac da nam kupe ploče. Nabavljala se muzika i od razno raznih pirata koji su snimali albume na kasete. Polako je stizalo, ali nešto drugo me je više impresioniralo…
5. Pixies – Doolittle (1989.)
…Ako bi trebao izdvojiti samo jedan album kao onaj koji me promijenio to bi bio ovaj. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj. Bilo je to u ljeto 1990. i još uvijek nismo mogli ni pomisliti o nekakvom ratu ili sličnim glupostima. Naivno (Hlebine su isto blizu). Koprivničanci su odlazili na kupanje na Šodericu (svakako posjetiti), jezero 15-ak kilometara sjeverno od Koprivnice. Vlak je išao oko 13:15 sati, taman da se prije odlaska posluša emisija „Po vašem izboru“ (proguglaj, mlada osobo!). Nisam siguran je li Doolittle pustio Dražen Vrdoljak ili Ante Batinović, iako mislim da je bio Ante. To je bio ultra-mega-turbo šok. Sjećam se kako sam uvjeravao cijelu ekipu na vlaku da sam upravo čuo najbolju muziku koja postoji i da tako nešto još nisu čuli. Nikad poslije se nisam tako uzbudio oko glazbe. Sve je zvučalo tako jednostavno, kao da svatko to može, a opet kompleksno, drugačije, novo. Bilo mi je veliko zadovoljstvo svirati s njima na Šalati petneastak godina poslije.
6. Razni izvođači – Bombardiranje New Yorka (1989.)
Ova ploča je na ovom popisu zbog Zdenka Franjića. Koliko je razna glazba utjecala na mene, moje prijatelje pa i sve druge ljude kod nas koji su se bavili glasnom glazbom, toliko je i Zdenko Franjić svojim radom omogućavao mladim ljudima da dođu do publike i da počnu postojati kao bend na sceni. Njegova uloga u razvoju urbane kulture na ovim prostorima je zrela i za akademsko istraživanje, ali volio bih ispričati jednu zgodu koja mi je do dan danas ostala kao divna sličica o Zdenku i kakav je on čovjek u mojim očima. Zgode koju ću ispričati se i pomalo sramim i unaprijed molim za razumijevanje. Naime, na prijelazu iz 80-ih u 90-e naše poimanje LGBT zajednice bilo je obilježeno strašnim predrasudama i homofobijom. Mi kao klinci u srednjoj školi nismo bili imuni na takve stavove oko nas. Srećom brzo smo promijenili svoja gledišta mnogim putovanjima, upoznavanjem raznih divnih ljudi, kultura i tako to. Ta homofobna percepcija bila je još više naglašena zbog AIDS-a. I sad slijedi mala Zdenkova pedagogija. Sastali smo se s njim na zagrebačkom Glavnom kolodvoru negdje u zimi početkom 1991. kako bi potpisali ugovor za prvi album. Dočekao nas riječima – “‘ajmo sjest’ u Bacchus”. Mi smo ga pogledali svojim naivnim, srednjoškolskim očima i puni “onoga što smo čuli” gotovo u glas rekli – “pa kaj nisu tam’ pederi?”. (Bacchus je u to vrijeme bio jedan od možda dva zagrebačka bara koji je slovio kao okupljalište gej naroda). Nikad neću zaboraviti Zdenkovo mirno – “pa neće nam oni ništa”. I mirno smo sjeli u Bacchus, popili piće, potpisali ugovor i zadovoljno otišli dalje bogatiji za jednu prekrasnu lekciju. Mogao je malim podravskim homofobnim bedakima održati bukvicu, mogao je prešutiti, mogao je puno toga, ali je odabrao nježno i jasno – “pa neće nam oni ništa”. Hvala ti Zdenko.
7. Analna Psoriaza – Uloga picajzla u ratu (1993.)
Nema liste meni važnih albuma bez barem nekog od mojih prijatelja. Paradoks je, ali ratno vrijeme u Koprivnici bilo je vrijeme eksplozije urbane kulture i to njezinog glazbenog dijela pogotovo. Stvarali su se bendovi, objavljivali albumi, u Virju je radio klub Podravec u kojem su nastupali svi bendovi aktualni u to vrijeme u Hrvatskoj i u kojem se slušala izvrsna glazba. Barem dvjestotinjak ljudi se tamo družilo svakog vikenda. Kondukteri u noćnim vlakovima su posebno uživali kad im je u Virju u vlak upalo cijelo pleme koje se pijano vraćalo u Koprivnicu. Mogao sam ovdje staviti neki album bilo kojeg benda koji je u to vrijeme nastao u Koprivnici (Don’t, Analna Psoriaza, Running Party, The Bugs…). Emocije bi bile slične. Koprivnica je zaista bila važan grad u to vrijeme, ali ono što me još više veseli je da se niz do danas nije prekinuo. Overflow još živi na moju radost, bendovi se i dalje stvaraju i povremeno se pojave sjajni (Ogenj aktualno), a postoje i klub Funk, Rocklive festival i AK galerija, Pixel. Za mali gradić na sjeveru Hrvatske jako dobro.
8. NoMeansNo – Wrong (1989.)
NoMeansNo i “Wrong” sam izdvojio kao samo predstavnika svega onoga što smo voljeli u ranim fazama ozbiljnog bavljenja glazbom i u čemu smo uživali. Mogao sam tu staviti i Sonic Youth, Fugazi pa i Nirvanu, D.O.A., Dead Kennedys, Butthole Surfers…i još puno toga. NoMeansNo su često nastupali kod nas, a imao sam i tu sreću da smo svirali zajedno u Splitu prije desetak godina, upoznali se, popričali, družili se. Rijetko genijalan bend u svakom pogledu.
https://www.youtube.com/watch?v=m01lPNVv90s
9. Frank Turner – Poetry of the Deed (2009.)
Ovaj čovjek mi je vratio želju da proučavam novu glazbu prije nekih desetak godina. Kao što rekoh na početku, nisam baš neki veliki sakupljač pa ni slušatelj glazbe. To je posebno došlo do izražaja poslije 2000./2001. Počele su me zanimati razne druge aktivnosti i područja ljudskog stvaralašta, studirao sam povijest i pedagogiju i moj interes u glazbi bio je usmjeren gotovo potpuno na stvaranje vlastitih pjesama, a vrlo malo na slušanje. Ne sjećam se više tko mi je uvalio Franka, ali toliko optimizma, pozitivne energije ima u njegovim pjesmama tako da sam se nakon jako dugo vremena ponovo zaljubio u novog muzičara.
10. Idles – Joy as an Act of Resistance (2018.)
Ovo je prekrasna ekipa koja vraća nadu u punk rock. Novo, svježe, motivirajuće, prekrasno, divlje, seksi, volim. Slušaj to ako već nisi! Stavio sam ih na ovaj popis jer se želim nadati da će i u budućnosti postojati glazba koja će me uzbuditi koliko god star ili umoran budem. Na kraju, hvala što si pročitao ovo dragi čitaoče, nadam se da ti je bilo barem upola zanimljivo kao meni zabavno ovo pisati. Ljubim i pozdravljam. Vaš Žika.
Foto: Dinko Šimac