Kao što smo već ranije pisali, osim što smo glazbenike, odnosno općenito ljude iz umjetničkog života pitali o njihovim najdražim albumima, isto to pitamo i naše drage kolege suradnike.
Na red je došao Željko Mirković Miki, vrhunski poznavatelj glazbe i filma i čovjek koji je mene dosta toga naučio po pitanju glazbe, približio mi neke umjetnike koje kao pripadnik mlađe generacije u to vrijeme nisam poznavao, ali i naučio me strpljenju po pitanju slušanja glazbe. Vjerovali ili ne – to je ono što danas kod mlade generacije dosta nedostaje, a jedno je od najvažnijih pravila kod konzumacije glazbe.
Uvijek me interesiralo što ovakvi ljudi misle o ovakvim listama ili popisima, pa saznajmo što kaže Miki. Expert!
“Neke su stvari u životu jasne i jednostavne (što ne znači da se do njih ne dolazi dugotrajno i mukotrpno). Tako je s važnim ‘stvarima’ (ljudi i ljubavi), a tako je i s najvažnijim sporednim stvarima. U životu. Što ne znači da ih ne treba (pre)ispitivati ili revalorizirati. Što ne znači da će nam neke (a to su nas naučili i život i Proust) postati daleke i nevažne. Ili ne toliko bitne. Da, često su i paradoksi u pitanju. Evo primjera: kad bi mi dali da izaberem samo jednu pjesmu; onu najvažniju, onu koja razotkriva i rasvjetljuje, onaj koncentrat, esenciju koju pomalo i bahato i komotno tražimo od autora (u ovom slučaju pjesnika, glazbenika i umjetnika) bila bi to ‘Love Will Tear Us Apart’ od Joy Divisiona. Namjerno pišem s prijedlogom ‘od’ jer je pokojni Curtis u svom ‘porodu od tmine’ (ili ‘svjetla’) vrlo jasno rekao istinu koju se, mi obični konzumenti, trudimo zaobići iz ovih ili onih razloga. A opet kad ti netko od bliskih prijatelja postavi pitanje koji bi to albumi bili značajni za tebe u glazbenom ili životnom smislu, onda ti ni brojka pedeset ili sto nije dovoljna. Dakle, paradoksi… Što se iskrenosti tiče većina ljudi koji glazbu konzumiraju (da, izvrsna riječ jer asocira na ‘hranu’) na ovaj ‘ozbiljniji’ način nisu baš počeli s ‘ozbiljnom’ ili ‘klasičnom’ muzikom iako se u anketama zaklinju da jesu. Ili su bar svojoj djeci ‘puštali’ istu. A sad ta djeca slušaju rap ili narodnjake. Šalim se. Ne svi.
Alzo dakle, generacijski se donekle možemo prepoznati, jer mladost šezdeset i neke razlikuje se od mladosti devedeset i neke i, nemojte me krivo shvatiti, ne mislim uopće da je narodna muzika ili rap nešto pogrešno. Upravo suprotno. Treba biti iskren i priznati (ponekad i drugima) svoje ( pra)početke i u tom smislu, pa će te pravi ljudi više cijeniti. Ili barem tvoju iskrenost. A ponekad te i zezati zbog toga što je, također, ljudski. S prvim albumom (koji sam, usput budi rečeno, dobio na poklon, pa sam i sentimentalno vezan za njega) imao sam sreće. Zdravko Čolić: ‘Ako priđeš bliže’. Nazvat ću ga ‘nultim’, jer je bio prvi koji sam intenzivno preslušavao kao cjelinu. I prvi put počeo pamtiti poredak pjesama, autore, glazbenike, aranžere… I dan-danas mi je Čola ostao u dobrom pamćenju, a na njegovim koncertima ipak preferiram pop rock repertoar. Prvi LP koji sam kupio bili su Beatlesi (…For Sale). I tada me opila melodija (i glasovi), a kasnije sam srcem i dušom shvatio da ona dilema Stonesi/ Beatlesi nikad nije ni postojala. Na vrlo dobrom drugom mjestu u toj tzv. Nultoj fazi je ABBA. Poput naših košarkaša na Olimpijadi u Barceloni, možda bi Šveđani bili prvi da nema Dream Teama iz Liverpooola. Brdo singlica i lutanja po žanrovima (i koncertima) doveli su do kristalno čiste situacije (ovo kazujem jer ste već zaboravili što sam napisao na početku; naravno da ti nije dosta ni sto albuma da ispuniš ‘domaću zadaću’), jer o onome što uvijek ostaje kao temelj uživanja u glazbi mogu pisati i otkrivati ne zanemarujući činjenicu da je bilo ‘važnijih’ i važnijih radova za razvoj popularne glazbe. Da u pluralu parafraziram naslov jedne od mojih dragih pjesma Novih fosila, evo ‘Najdražih mojih'”.
Bruce Springsteen – The River (1980.)
The Clash – London Calling (1979.)
The Doors – L.A. Woman (1971.)
The Jam – Setting Sons (1979.)
Lou Reed – Berlin (1973.)
Joy Division – Closer (1980.)
David Bowie – Hunky Dory (1971.)
Talking Heads – Remain in Light (1980.)
Joe Jackson – Night & Day (1982.)
Ry Cooder – Bop Till You Drop (1979.)
Foto: Nikola Knežević