Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.
Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.
Sabina Herman jedna je od pripadnica mlade generacije kantautorica na hrvatskoj glazbenoj sceni koja je privukla pozornost publike svojom glazbom za koju je nekoliko puta nominirana i za nagradu Porin, a na putu je i prema svojem drugom studijskom albumu na kojem je odlučila da će se predstavljati imenom i prezimenom, Sabina Herman, a ne kao do sada – Queen of Sabe. Sabina je nova sugovornica u sklopu projekta La Femme, a s kojom razgovaram na temu iz uvoda, odnosno položaju žena u društvu, glazbi te sadašnjosti i budućnosti.
Kada govorimo o općenito ravnopravnosti spolova, gdje smo kao društvo po tebi danas pozicionirani?
“Iako živimo u državi koja je do nedavno imala ženu za predsjednicu i u kojoj su ženama ponuđene razne mogućnosti, poticaji i izbori, ipak postoji još cijeli niz problema koje valja riješiti. Žene djeluju na političkom i poslovnom planu, prisutne su u kulturi, znanosti i sportu… S druge strane, u politici su one u manjini, uvijek su uz prve, a rijetko prve. Još uvijek ih je manje u upravama poduzeća, na vodećim funkcijama. Osjetljivo je pitanje uloge žene u društvu gdje ona još uvijek ekvilibrira na tankoj liniji između poslovnih obaveza, karijere i želje da bude uspješna na privatnom planu. Još uvijek su u hrvatskom društvu prisutni tradicionalno patrijarhalni utjecaji koji ženu najprije smještaju u kuhinju i rađaonu. Govorimo o neravnopravnosti spolova na više nivoa, u pogledu poslovnih i ekonomskih mogućnosti, društvenih pozicija, tjelesne autonomije… dalo bi se nabrajati. Da, diskriminacije ima. Žene se jesu ujedinile, ruše se tabui, pokreti poput #MeToo ili #SpasiMe uzburkali su vode. Možda u nekim segmentima našeg društva proces ravnopravnosti sporije napreduje, ali ne možemo ni reći da nema pomaka na bolje. Voljela bih živjeti u društvu u kojem se više njeguju jednakosti i prihvaćaju različitosti. I dok god feminizam nekog nervira i u njemu vidi prijetnju, a ne jednaka prava za sve, imamo problem.”
A kakvo je tvoje mišljenje po pitanju položaja žena u glazbi?
“Svoju glazbenu priču sam gradila u krugu ljudi koji su mi pružali podršku i to je moja sreća. Spoznala sam svoje vrijednosti i stekla uvjerenje da se ne moram nužno više boriti od muških kolega. No, ako gledamo sliku u cjelini, činjenica je da postoje razlike u pristupu. Kao najočitijii primjer dvostrukih mjerila navest ću izgled i starost, koji se nameću kao bitni za takav posao. Mogu navesti i neke banalnije primjere poput iščuđavanja: jesi li sama napravila cijelu pjesmu (baš cijelu!?) ili znaš li koji kabel koristiti na stageu. Muškarcima se takva pitanja ne upućuju. Vrlo često ti komentari uopće nisu zlonamjerni i takav stav može biti nesvjestan, ali stigmatizira. Nekome može usaditi osjećaj da se konstantno treba dokazivati.”
Jesu li žene manje plaćene od muškaraca? Kakva su tvoja iskustva?
“Naravno, u mnogim zanimanjima manje su plaćene za isti posao, a što se tiče glazbene industrije imam premalo saznanja da bih o tome govorila. Osobno se nisam našla u takvoj situaciji.”
Voliš putovanja i putovala si po svijetu, kakav je svijet po pitanju prava žena?
“Imala sam priliku posjetiti pojedine zemlje u kojima borbe za prava žena visoko kotiraju na ljestvici društvenih prioriteta, kao primjer mogu navesti liberalni Island. No slika u svijetu nije tako lijepa jer i dalje postoje društva u kojima se žene tek bore za svoj identitet te sredina gdje se još vrše tradicijski obredi nad ženama, pod izlikom da su dio kulturne baštine. Bez obzira na sve pozitivne pomake čak i kod nas su već godinama aktualne teme spolnog i obiteljskog nasilja te prava žene na izbor. To mi se čini suludim u 21. stoljeću. Koliko je tek gorih statistika u svijetu.”
I ti si jedna od članica, nazvat ću to tako, snažnog ženskog kantautorskog vala. Sada se predstavljaš kao Sabina Herman, a ne kao Queen of Sabe. Je li vraćanje izvornom imenu rezultat određene samouvjerenosti, snage i želje da se predstavljaš onako kako to i zaslužuješ – imenom i prezimenom i bez pseudonima koji su možda svojevrsna umjetnička maska? Kako za koga, naravno.
“Da, kako za koga. Voljela bih reći da je moje umjetničko ime bilo dobro promišljeno, no pretjerivala bih, više se dogodilo nekakvim razvojem događaja, a ja tome nisam pridavala toliko pažnje. Vjerujem da je predstavljanje vlastitim imenom i prezimenom rezultat neke samouvjerenosti koja se dogodila. Nisam se nikad skrivala iza umjetničkog imena, samo sam se tijekom vremena zapitala zašto mi se toliko više sviđa kad me netko nazove Sabina Herman, a ne Queen of Sabe.”
Jesi li do sada imala neugodna iskustva zato što si žena u glazbi?
“Ne mogu reći da sam imala posebno neugodnih iskustava. Mogla bih reći da uvelike znači i to kako se postaviš prema ljudima, no to nije uvijek slučaj. Naravno da sam kroz godine nailazila na pojedince s kojima nisam dijelila istu viziju, no nazvala bih to usputnim preprekama, a katkad i testom svoje snage. Mnogo puta sam dobila naputke kako bih se trebala ponašati na stageu, što bih trebala obući, koliko pričati pa pitanja tko mi čuva dijete dok nastupam, primala komentare na izgled i karakter, bila cenzurirana itd. Naravno da te ponekad neke situacije pokolebaju i izbace iz takta, ali s godinama sam naučila kako davati odgovore i nositi se sa svime. Iako se s ovakvim stvarima sigurno susreću i muškarci, ne mogu se oteti dojmu da su u tom pogledu mnogi slobodniji komentirati kad se radi o ženi.”
Tko te najviše inspirira po pitanju ženske snage, hrabrosti, samouvjerenosti, ljepote, upornosti…?
“Ne mogu decidirano spomenuti jednu osobu jer su to sve izuzetne žene koje me motiviraju svojim postupcima. Odrasla sam uz hrabre žene iz svoje obitelji i snalažljive prijateljice, a sve žene koje izlaze iz svoje komfort zone za mene su inspirativne.”
Kako gledaš na činjenicu da neke glazbenice ili neki glazbenici svoje tijelo iskorištavaju za privlačenje pozornosti, a zapravo je u svemu glazba druga po važnosti?
“Generalno govoreći, volim vidjeti i čuti samouvjerenu ženu koja se ne boji pokazati svoju senzualnost. Možemo reći da je loše ako zbog tog glazba pada u drugi plan, ali na kraju krajeva, ona je ta koja odlučuje kako se želi prezentirati i otvoriti prema publici. Postoje žanrovi koji naprosto nalažu takve trendove i tržište to traži, a na svakoj izvođačici je da odluči gdje želi biti, gdje je za nju granica dobrog ukusa i koju poruku želi poslati. Zapravo, danas je nekome teško prepoznati gdje je ta granica, ja svoju znam.”
Pitao sam sve sudionice ovih intervjua pa ću i tebe – jesi li do sada naišla na producentice, tonske snimateljice, tehničarke na koncertima? I zašto su po tebi takva zanimanja od početka predodređena muškarcima?
“Jesam, ali u puno manjem broju, nažalost. Ne bih rekla da su takva zanimanja predodređena za muškarce, no činjenica jest da su oni tu u većini. Problem je u afinitetima, u mentalitetu i mnogočemu ranije spomenutom. Sad si me sjetio da sam prije par mjeseci vidjela neku reklamu za školu glazbene produkcije i na fotografiji je bila djevojka. :) Baby steps.”
Jednom je netko na našem portalu ostavio komentar kako se o kantautoricama lijepo piše samo zato što su žene. Kakvo imaš razmišljanje generalno o komentarima na društvenim mrežama, uvredljivim prije svega?
“Nije lako pročitati grubu kritiku na ono na što si potrošio mjesece truda i novca. Osjećam se jednako kad govorim o glazbi i o svom poslu, to su sati rada, znoja, suza i iščekivanja. Za nekog tko tek počinje to može biti demotivirajuće, no to je nešto na što naprosto mora oguglati jer loših komentara uvijek će biti. Kako bi Dr. House rekao: „If nobody hates you, you’re doing something wrong.” Ono što uvijek valja prihvatiti je dobronamjeran savjet i argumentirana kritika. Uvredljivi komentari, poput ovog koji si i sam spomenuo, ne mogu me previše dotaknuti, ali da i odgovorim na njega: desio se val i muških i ženskih kantautora podjednako koji su izranjali kao lijepi kolektivi puni podrške i motivacije. U to vrijeme, kad nas još nije zapljusnula manija društvenih mreža, nije bilo lako dobiti prostor u novinama. Sretna je okolnost da se u desetak godina promijenilo to da nam mediji žele ustupiti prostor i da publika želi slušati. Barem neki. A ako netko smatra da se o kantautoricama piše samo lijepo jer su žene trebao bi izdvojiti vremena da pozornije pročita razne recenzije i komentare na našim YouTube kanalima.”
Je li teško stati za mikrofon i nešto otpjevati pred publikom? Jesi li imala kada problema s tremom i imaš li je sada?
“Naravno da nije uvijek lako stati pred publiku i da, još imam tremu. Kad je ne bih imala vjerujem da bi to značilo da mi nije stalo. Put to pozornice je dug i iza svakog nastupa stoji stotinu drugih stvari o kojima valja brinuti, a i dalje pružiti kvalitetan nastup. Ono što publika vidi je tih sat vremena. Jednako se osjećam kad pjesma izlazi van. Mislim da u tebi mora postojati određena hrabrost kad kao autorica pjesme puštaš u javnost nešto što je nastalo u intimi tvoje sobe.”
Što bi se po tebi trebalo promijeniti da kao društvo budemo uspješnije po pitanju ravnopravnosti spolova ili razbijanja određenih stigmi?
“Manje uvredljivi komentari onakvog tipa, to bi bio lijep početak. Društvene mreže imaju značajnu ulogu u cijeloj „empowerment” priči i mislim da je izuzetno bitno pričati o takvim stvarima. Po meni, u pitanju ravnopravnosti bit ćemo uspješniji kao društvo kad mi kao žene, za početak, postanemo potpuno svjesne svojih vrijednosti. Da podsjetim na riječi Eleanor Roosevelt: „Nitko te ne može natjerati da se osjećaš manje vrijednom bez tvog dopuštenja.””
Što bi poručila budućim glazbenicama, kantautoricama, što bi poručila ženama, koja je tvoja poruka?
“Prije svega, naučite reći NE. Što god radile, osjećajte se dobro u svojoj koži i kasnije nećete požaliti. Budite svoje i u tome budite uporne. Čak i kad pogriješite, to je samo jedan od načina učenja.”
*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.