Bendovi koji nastupe s iznimno zrelim, definiranim debijem često provedu ostatak karijere u njegovoj sjeni.
Ove godine puni se dvadeseta godišnjica Interpolovog debija “Turn On The Bright Light”, jednog od definirajućih ostvarenja indie rocka ranih nulti. Stoga ne čudi da njihov sedmi album “The Other Side of Make-Believe” još jednom pokušava produbiti zvuk bez da previše mijenja odavno uspostavljenu formulu. Sve se promjene odvijaju isključivo u mikroestetskom smislu. Tako primjerice bubnjevi Sama Fogarina zvuče bonhamovski široko, a cijeli album profitira od sigurne slojevite produkcije Alana Mouldera i Flooda, majstora ovakvog tamnog rock ugođaja.
Pjesme su relativno jednostavni komadi popičnog post punka srednjeg tempa, što je zlatni standard ovog benda. Kad netko ima ovako čvrsto zadan estetski okvir, pitanje je ima li smisla išta mijenjati. Prema svemu na ovom solidnom, ali ne bogzna kako uzbudljivom albumu, rekao bih da je i sam bend toga itekako svjestan. Možda ove riječi zvuče pretjerano oštro, no Interpol su zapravo jako dobri u uspostavljanju koherentne atmosfere. Uostalom, jedna od odrednica njihovog debija bila je slučajna sinkronizacija s post 9/11 atmosferom. Zahvaljujući sepijom obojenim tonovima te predvidljivom, ali i dalje sugestivnom vokalu Paula Banksa, Interpol istu zadaću jednako uspješno izvršavaju i na ovom albumu nastalom za vrijeme pandemijskih zaključavanja. U tom smislu se i Banksove standardne ljubavne vinjete čine pomalo klaustrofobičnijima i distanciranijima nego inače, posebice u nervoznim, napetim pjesmama poput “Into The Night” ili “Mr. Credit”.
Pomalo je ironično spominjanje klasičnog soula u press materijalima, jer premda se utjecaj osjeti u povremenom pristupu ritam sekciji, ova glazba je namjerno hladna, pisana iz perspektive nekoga za koga se čini da istodobno osjeća previše i premalo. Promatran tako, ovo je zapravo vrlo prigodan album, razglednica svijeta u kojem su emocije naučena, loše glumljena obaveza.
Foto: Atiba Jefferson