Diskofil je osoba koja kroz svoju opremu sluša glazbu, a audiofil sluša glazbu da bi čuo kako mu oprema zvuči. Tako bih nekako htio započeti recenziju najboljeg ponovnog izdanja iz tvornice zvuka Croatije Records.
Stavimo na stranu rasprave o najboljem regionalnom bandu svih vremena, ali Bijelo dugme zasigurno spada u sam vrh. Album “Bitanga i princeza” je vrhunac Bregovićeva odrastanja. Dosegao je svoj vrh, nakon čega nezaustavljivo kreće u kreativni zenit, unatoč velikim tiražima i još danas pamtljivim hitovima. Na ovom albumu ulog je bio velik, a rezultat nesrazmjeran. Sve ostale ploče su komercijalno Bregovića više zadovoljile, obzirom na manja ulaganja, a veći povrat uloženog. No, ovaj album se morao dogoditi. Upustio se u avanturu, čije odjeke čujemo i danas. Ulaštio je i spojio sve svoje vrline, kojih se nažalost u budućnosti rijetko držao. Iznenadio je svojim najskrivenijim oružjem. Emocijom protkano čistom umjetnošću. Ako je još uvijek postojalo skeptika u pogledu prema Bregovićevom stvaralaštvu, čak i najtvrdokorniji kritičari su morali ustuknuti. Nikad bolje Dugme, ni prije niti poslije. Iako je ovaj album zbog svoje kompleksnosti bio gotovo nemoguće reproducirati uživo.
Croatia Records je prije točno deset godina objavila svoj najambiciozniji projekt u modernoj povijesti objavljujući box set cijelokupne njihove studijske diskografije (osobno, nedostajale su kompilacije singl ploča koje su urednici nadoknadili naknadnim reizdanjem). Pojedinačna izdanja su relativno brzo planula, box set, zbog razumno visoke cijene, malo teže. Iako ne nedostaje na crnom tržištu njihovih dobro očuvanih izdanja, jer ruku na srce, to su bile velike tiraže.
Još uvijek, nakon toliko godina, album “Bitanga i princeza” zvuči kao da je iskoračio izvan vremenskog ciklusa starenja. I dalje zvuči svježe, nadasve emotivno, mudro, snažno…. A sada, jednom izuzetno znalačkom odlukom, namataju se originalne višekanalne vrpce i radi jedan potpuno novi mix originalnih mastera. Snimak nikad nije bio bolji, gotovo jezovito dobar, praznik za uši. Sada se mogu vratiti uvodnoj rečenici, jer ovaj snimak će zadovoljiti i diskofila i audiofila. Na ovoj verziji sve se čuje puno jasnije i konkretnije, često ubacivane snimljene sitnice kojih nemamo na originalnom masteru. U pjesmi “Ipak poželim neko pismo” prateći vokali Maje Odžakljevske, u originalu izbačeni, daju jednu potpuno drugu dimenziju. Sama izrada vinila je fantastična. Omot originalo redizajniran od strane Dragana S. Stefanovića, a tada po procjeni urenika Jugotona, previše eksplicitan, krasi ovo sjajno izdanje. Ako je itko imao zamjerke na produkciju i snimak, danas ovim reizdanjem dolazi na svoje.
Nakon preslušavanja ove verzije, prva neće dugo na gramofon. Uz blagoslov i dopuštenje alfe i omege Bregovića, ako postoje snimke prethodnih albuma, molim nadležne da naprave istu stvar. Jer Dugme toga razdoblja itekako zaslužuje isti tretman.
