U sljedećim danima donosimo izvješća i fotogalerije sa sva četiri dana ovogodišnjeg, spektakularnog izdanja Copenhell festivala koji je održan u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu od 19. do 22. lipnja. Iz Kopenhagena s drugog dana izvješćuju Ivan Jelčić (novinar) i Vedran Levi (fotograf).
U četvrtak (drugi dan Copenhella) se valjalo odmah iza kave uputiti na festival, jer su sastavljači rasporeda odlučili odmah iza podneva u Hades poslati vrlo zanimljivu mladu američku goth rockericu Romy Flores, koja nastupa pod nazivom DeathbyRomy. Takve rane nastupe uvijek je pametno posjetiti jer osim otkrivanja dobrih i perspektivnih izvođača možete biti sigurni da će u svoju točku uložiti svu svoju energiju. Ta teorija se pokazala ispravnom u ovom slučaju, jer je Romy sa svojim bendom u skoro sat vremena ispraznila cijelo skladište pirotehnike i potrošila jednu omanju šumu konfeta predstavljajući svoj, još uvijek skromni opus sastavljen od četiri kratka albuma. Prvi put sam uopće za nju čuo na soundtracku filma „Promising Young Woman“ (5/5, apsolutna preporuka) s pjesmom „Come and Play With Me“, a osim nje je žestoki tempo održavala stvarima pretežno sa svojeg posljednjeg albuma „Entropy“. Iznimno sam zadovoljan što sam imao priliku pogledati ovaj nastup, a i nekoliko tisuća još pomalo snenih gledatelja bilo je iznimno zadovoljno viđenim.
Rani odlazak i relativno nezanimljiva glazbena ponuda pružila nam je priliku da nešto i prezalogajimo dok se pozornica ne prilagodi sljedećem nastupu “mladog i perspektivnog” pjevača Mikea Pattona, koji je većini ljudi vjerojatno poznat jedino po posuđivanju svojeg glasa Smoker i Hunter zombijima u legendarnoj video-igri Left 4 Dead. Proučavanjem opskurne literature možete saznati da je Mike još davnih osamdesetih imao grupu Mr. Bungle, koju je prije par godina odlučio ponovno formirati uz pomoć legendi metala Scotta Iana i Davea Lombarda te objaviti album „The Raging Wrath of the Eastern Bunny demo“, odličan crossover thrash u stilu D.R.I. ili S.O.D. Sat vremena žestoke glazbe uz stvari kao „Anarchy Up Your Anus“ i „Spreading the Thighs of Death“, zajedno s duhovitim intermezzima uz obrade Slayera, Spandau Balleta i in memoriama nedavno preminulom Ericu Carmenu, autoru evergreena „All By Myself“, u ovoj verziji iskorištenu kao odjavnu stvar nastupa i prerađenu u „Go Fuck Yourself“. Dosta dugo nakon nastupa razmišljao sam o mogućnosti postojanja neke paralelne stvarnosti u kojoj je Courtney Love nastavila pjevati za Faith No More, a Mike Patton se oženio za Kurt Cobaina. Sve je moguće…u teoriji.
Kao i na svakom drugom festivalu neizostavno će doći do preklapanja nastupa više zanimljivih bandova, a u ovom slučaju to je značilo da se Vedranovi i moji putevi nakon Mr. Bunglea razilaze. Dok je on ostao na glavnoj pozornici fotografirati i poslušati švedske rockere The Hives (bili su jako zabavni, kaže), ja sam se uputio u šumarak na Gehennu gdje su nastupali doomeri iz Colorada Khemmis. Njihov debi album iz 2015. „Absolution“ donio je veliko osvježenje na doom sceni, a već s drugim albumom „Hunted“ pozicionirali su se blizu kvalitativnom vrhu žanra. Bilo ih je užitak napokon vidjeti nakon što ih je korona omela u prethodnom pokušaju europske turneje. Jedino i dalje smatram da se doom uživo najbolje može doživjeti u zatvorenom prostoru, po mogućnosti u nekom zadimljenom podrumu niskog stropa u kojem svaka nota pomalo rasklimava plombe i mrvi bubrežni kamenac. Ovako je i dalje to bilo dobro, daj što daš, ali ipak na ovaj divan topli i sunčan dan bez tog pravog osjećaja dooma.
Hades je postao moja centrala za četvrtak, jer je nakon Khemmisa valjalo opet poći u gledalište doživjeti stari dobri Biohazard. Nakon što se u grupu nakon više od desetljeća zapažene karijere u porno industriji vratio Evan Seinfeld, grupa se očigledno odlučila profilirati kao „legacy“ bend, jer njihova setlista nije sadržavala ama baš ni jednu stvar nakon albuma „State of the World Address“ iz 1994. I apsolutno nitko nije prigovorio, jer su ta prva tri albuma upravo to po čemu ih se ogromna većina fanova sjeća. A ljudski mozak je zaista čudan fenomen. Biohazard sam u prvoj polovici devedesetih slušao konstantno, na repeat, te izlizao više od jednog kompakt diska. No neću pogriješiti u tvrdnji da ih nisam poslušao dobrih dvadeset i pet godina niti jednom. Ali čim je iz razglasa izašao prvi ton „Shades of Grey“ sve mi se u sekundi vratilo, aktivirao se neki memorijski oblak s tekstovima svih pjesama. I punih sat vremena sam Evana i Billyja pratio riječ po riječ, preko „Tales From the Hard Side“, „Victory“, „Wrong Side of the Tracks“ pa sve do odjavne „Hold My Own“. Iskreno, ne bih se osjećao zakinutim niti da su jednostavno odsvirali samo „Urban Discipline“ u kompletu. Ako ste devedesetih bili fan Biohazarda, obavezno morate pronaći priliku i izliku da ih još jednom vidite uživo, nisu ništa manje dobri nego tada, godine su bile jako nježne prema njima. Također, u mojoj znatiželjnoj verziji alternativne stvarnosti bih htio vidjeti kako se Evanov rođak Jerry nosi s hardcore tekstovima, s Kramerom na gitari, Elaine na basu i Georgeom na bubnjevima.
Vedran opet ostaje na glavnoj pozornici okinuti par puta Toma Morella, no iako mi je on drag i simpatičan, nekako mi je taj cijeli gitarski zvuk postao dosadnjikav, pa sam htio iskoristiti priliku da se vratim pred Gehennu i pogledam mladi američki hardcore powerviolence bend Zulu. Otprilike znate što vam je za očekivati kad sitnim slovima ispisana setlista prekriva svaki milimetar A4 papira. Nastup je promovirao njihov prošlogodišnji debi album „A New Tomorrow“. Hardcore energija je prštala s bine, toliko žestoko da su članovi benda više puta završili u mosh pitu s publikom, a za vrijeme kratkih pauza su ujedno promovirali i svoje političko antiratno stajalište, zbog kojeg su i bili predvodnici masovnog bojkota Download festivala zbog sponzorstva banke Barclay’s koja inače znatne novce ulaže u vojnu industriju. Rezultat bojkota je bio taj da je Barclay’s odustao od sponzorstva, pa se može reći da je ovog puta pleme Zulu ipak uspješno pobijedilo Engleze.
Stara koljena imala su pred sobom važnu odluku, otići opet natrag na Hades i pogledati Hammerfall ili ostati u udobnoj R.I.P. sekciji i komforno promatrati Cradle of Filth na Pandemoniumu. Lijenost je prevladala, pa je svoju priliku da me zabavi dobio Dani Filth sa svojim pratećim bendom. Svjestan sam činjenice da su oni bili nevjerojatno popularni prije nekoliko “tisućljeća”, no vjerojatno zbog generacijskog jaza taj bend nisam nikad shvatio ozbiljno. Dok sam kao mladi metalac (dobro, čak i sada) doživljavao King Diamonda kao nekoga tko stvarno živi taj goth život iz svojih pjesama, kao nekoga kome ofarbano lice savršeno pristaje, uvijek mi je bio dojam da je Dani Filth u stvarnom životu samo neki tamo posh Daniel koji svakog dana u pet popodne u svojoj vili u luksuznom predgrađu Ipswicha ispija čaj s malim prstom uzdignutim u zrak, komentira vremensku prognozu i oplakuje Margaret Thatcher, a zatim oko sedam ustane i kaže: „Sad moram na posao!“. Potom opitura lice i cosplaya unaprijed određeni scenarij par sati. Ovaj nastup bio je iznimno posjećen, no nekako se mogla povući granica između fanova koji su istinski uživali u svakom tonu svake pjesme, i onih iz pozadine koji su na svaki Danijev pokušaj da dosegne visoke tonove pucali od smijeha. Priznajem, ja sam bio među potonjima i nakon dvadesetak minuta shvatio da je bolje malo protegnuti noge i vidjeti što Švedi iz Hammerfalla imaju za pokazati. Prva sreća je što je Cradle of Filth svoj set započeo nekih petnaestak minuta ranije, pa sam stigao već pri kraju prve stvari – „Any Means Necessary“. Druga sreća je što je točno prije početka nastupa završila utakmica između Danske i Engleske neriješenim rezultatom. Jer da je kojim slučajem danska reprezentacija izgubila utakmicu, količina energije i nabrijanosti koja je dolazila s pozornice u pjesmama „Hammer High“, „Last Man Standing“ i „Hail to the King“ mogla je za posljedicu imati tridesetak tisuća gnjevnih Danaca u pohodu na kruzere u kopenhagenskoj luci, ekspresno iskrcavanje na obalama Yorkshirea i sjeveroistok Engleske ponovno u plamenu nakon tisuću godina mira. Tragedija izbjegnuta! U drugom, realnijem scenariju, ti isti gnjevni Danci mogli su samo pregaziti obližnji koncert Cradle of Filth i do temelja spaliti Pandemonium. Zato drugi put pamet u glavu, i ako zbog lijenosti planirate propustiti koncert Hammerfalla zbog nekih isluženih pozera, razmislite ponovno.
Vrijeme je došlo i za headlinere dana, nu-metal veterane Limp Bizkit. Oni su mi osobno prirasli srcu najviše iz razloga što sam ih gledao uživo na jednom od njihov prvih nastupa, kad su u centru Atlante pokušavali stvoriti malo publiciteta za njihov debi album „Three Dollar Bill Y’All“. Bili su doista zanimljiva ekipa, zahvalan sam im na poklonjenom CD-u s autogramima, međutim nikad ih nisam pozorno slušao i bio sam lagano razočaran kad s tog albuma ovu večer nisu odsvirali niti jednu stvar. S vedrije strane, barem je opet originalna petorka ponovno zajedno, a putnik kroz vrijeme bi vjerojatno pogrešno zaključio da je u 2000. godini, jer je skoro cjelokupni set bio s albuma „Chocolate Starfish…“. Jedino bi možda sijeda brada Freda Dursta otkrila točan vremenski period. Uigrana ekipa je bila zabavna i humoristična, pa sam se i ja dobro izvikao uz „Nookie“, „Rollin’“, „My Way“ i još nekoliko drugih hitova, no samo sat vremena nastupa je ipak za headlinera nekako prekratko. Ukoliko vam nedostaje Fred Durst, moj savjet je da obavezno pogledate film „The Fanatic“ u njegovoj režiji i s nevjerojatnom ulogom Johna Travolte. Film definitivno nije dobar, ali je iznimno zabavan ako volite trash.
Kraj dana na Hadesu je bio rezerviran za dugovječne danske legende Pretty Maids. Osobno ih nikad nisam slušao, znao sam da postoje i to je otprilike to. Solidna dad rock ekipa u stilu Saxona ili Uriah Heepa. Bilo je sasvim dovoljno poslušati prvih par stvari i polako okončati četvrtak nakon punih dvanaest sati provedenih na festivalu. Zasigurno najbolji festivalski dan ove godine.
Piše: Ivan Jelčić
Foto: Vedran Levi
[envira-gallery id=”85360″]