U Cinestar kina diljem Hrvatske stigao je novi film američkog redatelja Roberta Eggersa, gotički horor “Nosferatu” koji je zapravo remake filma “Nosferatu: Simfonija užasa” iz 1922. godine.
Nakon svog posljednjeg filma “Sjevernjak”, Robert Eggers odlučio se vratiti žanru u kojem se očito osjeća najugodnije – hororu. To svakako treba pozdraviti jer unosi svježinu u žanr uz koji se već desetljećima veže pojam horror fatigue. Naravno, već činjenica da se taj pojam koristi toliko dugo dovodi u pitanje njegovu točnost, jer da su se gledatelji toliko umorili od horora, to bi se mnogo više osjetilo na njegovoj produkciji (kao što su primjerice romantične komedije nestale s radara). No, bez obzira na to, ustalile su se određene karakteristike koje će se za koje desetljeće vjerojatno iskristalizirati u „horor ranog 21. st.“ ili kako će već budući filmski kritičari to htjeti imenovati. Eggers u tom smislu nije inovirao žanr kako su to učinili neki drugi klasici, ali je zato jedan od redatelja koji je postigao to da možemo reći – „da, ovo je Eggersov film,“ bez da i znamo otprije da ga je on napravio. Takav umjetnički integritet uspijevaju postići tek rijetki redatelji, a još ih je manje koji to ostvare u žanru horora.
Sad već nakon četvrtog filma možemo uočiti konstantu u njegovoj filmografiji, a to je da smješta radnju u prošlost. “Vještica” se odvija u Novoj Engleskoj 17. stoljeća, “Svjetionik” u kasnom 19. stoljeću, “Sjevernjak” u srednjovjekovnom Islandu, a “Nosferatu” u Njemačkoj prve polovice 18. stoljeća. Kad nije ograničen sadašnjošću očito može ispričati mnogo raznolikije priče, ali time postiže još nešto bitno. Mičući radnju u prošlost nužno mijenja i odnos prema stravi i užasu. Danas kada svi vjerujemo da živimo u racionalnom, uređenom svijetu, natprirodno se uvijek suočava sa skepsom. Ne vjerujemo zaista da postoje duhovi ili kletve, pa treba proći dok likovi povjeruju da je to što im se događa stvarno. Drugim riječima, film treba opravdati kršenje poretka stvarnosti. Zamislite da lik samo kaže: „Oh, pa vjerojatno je riječ o duhovima“. Karikiram, ali nije daleko od istine. Nekim filmovima je to kreiranje nagovještaja forte, drugi to rade lošije, ali je uglavnom nužno. A sve to uzima vrijeme. Naravno, ne mora biti riječ o natprirodnom. Isti postupak je na primjer prisutan i u velikom hitu “Midsommar”, gdje također imamo sukob između racionalnog i neracionalnog – točnije urbane mladosti i pogana.
U prošlosti ta granica između uređenog, spoznatljivog svijeta i svijeta kaosa nije bila bistra, te prijelazi između njih nisu bili rijetkost. Ljudi su bili mnogo skloniji vjerovanju u natprirodno. Pa kad maknemo skepsu i nevjericu ostaje mnogo više mjesta za ono što je Eggersu bitno, a to je atmosferičnost. Strava više nije izolirana u zabačenim šumama ili prokletim kućama, ona je njen konstitutivni dio. Gradeći svijet u kojem se još uvijek otvoreno sučeljava ljudsko i užasno, mi se više nemamo gdje sakriti. Kad je tako inherentno prožet mrakom, svijet postaje još zlokobniji.
Točno takvim mogao bi se opisati i “Nosferatu”. Inače, zanimljivo je da se Nosferatu temelji na liku Drakule iz Stokerove istoimene knjige iz 1897. Ime je promijenjeno u Nosferatu zbog autorskih prava, što ipak nije pomoglo redatelju njemačkog originala da dobije parnicu. Trebali su uništiti sve primjerke, no srećom neki su ostali sačuvani, pa danas imamo priliku uživati kako u originalu, tako i u novim obradama. Iako su i Drakula i Nosferatu vampiri, Nosferatu nije zavodljiv i elegantan poput Drakule. Dapače, on kao nosilac kuge širi užas samom pojavom i Eggers ga je odlično dočarao u tom pogledu.
Radnja započinje prikazom života Ellen Hutter (Lily-Rose Depp) i muža joj Thomasa (Nicholas Hoult) koji radi u agenciji za nekretnine. Sretni su, ali im nedostaje novca, pa Thomas prihvaća zadatak od šefa da osobno posjeti potencijalnog klijenta zbog njegova narušenog zdravlja. Klijent, grof Orlok (Bill Skarsgård) živi u Transilvaniji, pa nam je jasno da to putovanje ne može donijeti ništa dobro. Taj uvodni dio započinje nešto sporije i vidljivo je da je riječ o hollywoodskoj produkciji. Nije napadno očito, ali ima nešto u dijalozima, a više u soundtracku što u uvodu ne paše s temom i vremenskim razdobljem kad se radnja odvija. No, srećom, te se misli mogu ostaviti sa strane kad se radnja premjesti u Transilvaniju i od tada krene zakuhavati.
Ovdje moram izdvojiti scenu kada Thomas pristiže u Orlokov (tj. Nosferatuov) dvorac. S obzirom na to u koliko je već verzija ona režirana, ne bih očekivao da se ima prikazati na neki nov način. Ali nikad do sad taj put do dvorca nije bio toliko jezovit, poput struje svijesti u najgorem košmaru. Film nastavlja u sličnom tonu, iako ne ponavlja toliku razinu fantazmagorije. Nakon još strave unutar zidina dvorca, Orlok putuje za Njemačku gdje se nada združiti s Ellen koja ga je slučajnim vapajem probudila iz vječnog sna prije više godina. A da to ostvari Orlok neće prezati ni do čega.
Kad je F. W. Murnau radio ekspresionistički klasik iz 1922., a kojeg se Eggers držao radeći svoju verziju, nije zabadava smjestio radnju u Njemačku 1830-ih. To je vrijeme kasnog romantizma, uz koje vjerojatno većina veže “Patnje mladog Werthera”, osjećajnost i neshvaćene umjetnike. Ali ima romantizam i svoju drugu stranu. Tada je iznimno popularan gotički horor (npr. Frankenstein je nastao u tom razdoblju), koji je samo jedan od izraza romantičarskog interesa prema mraku, ludilu, okultnom. Zbog toga se ponovno obnavlja interes prema srednjem vijeku, ali i egzotičnom. S tim da je egzotika relativna. Dok mi moramo egzotično tražiti van europskog kontinenta, Nijemcima je bilo dovoljno već pogledati na Balkan. Zato je Werther bio oduševljen narodnim stvaralaštvom „epskih krajeva“ koje je izrodilo Hasanaginicu, a isto je tako Nosferatua dovoljno smjestiti u udaljenu Rumunjsku. Na tome počivaju neke kritike Nosferatuova odnosa prema Drugom, no bolje je ne zagubiti se u području političke korektnosti.
Na taj povijesni kontekst nadovezuje se Eggers, odajući počast prethodnicima, a opet udarajući svoj pečat. Uz pomoć suvremene tehnologije i solidnog budžeta mogao je uvjerljivije uprizoriti što mu je mašta prohtjela. Ipak, film nije nakrcan filmskim zvijezdama, što bi vjerojatno uzelo više budžeta. Izdvaja se Willem Dafoe u ulozi liječničkog ekscentrika, kojemu je ovo već treća suradnja s Eggersom. Nisam siguran koliko je pogođen odabir Nicholasa Houlta jer u liku Thomasa cijelo vrijeme izgleda pomalo pogubljen, ali zato Lily-Rose Depp odlično utjelovljuje Ellen Hutter, čije su scene opsjednutosti vrlo neugodne za gledati. Bill Skarsgård kao grof Orlok nije prepoznatljiv, pa je teško suditi o glumi, no može se reći da je njegov teški akcent na rubu preglumljavanja i da bi bilo bolje da se stranost malo suptilnije govorno okarakterizirala.
Stavimo li na stranu neke od tih nedostataka, film je prilično dobar i ono što je najvažnije za horor – strašan. Eggers se ne oslanja samo na jumpscareove i body horror, nego i na cjelokupnu atmosferu koju polako plete. Tko voli takvu vrstu filmova, neće ostati razočaran. Stoga veseli vidjeti da redatelj već u pripremi ima novi horor, “Werwulf”, koji bi trebao izaći 2026. I već pogađate, isto će biti smješten u daleku prošlost, ovog puta u srednjovjekovnu Englesku.