Rijetko kad u životu imate mogućnost za razgovor s jednim od svojih glazbenih idola i ljudi uz koje ste glazbeno odrastali i njegove albume slušali u mladoj buntovničkoj fazi.
Trenutno živim taj trenutak u Ljubljani u ugodnom razgovoru sa Zoranom Predinom, pjevačem, skladateljem, pjesnikom, tekstopiscem i kantautorom rođenim u Mariboru ali s trenutnom adresom u Ljubljani.
Zorane na samom početku našeg razgovora jedan topli pozdrav!
Hvala na prekrasnoj najavi, moram priznat da je potrajala ali i to da sam iz Maribora i sada živim u Ljubljani to je jednostavno put života, ona tipična priča ali zadržao sam taj svoj štajerski identitet pa sada poslije 25 godina u Ljubljani još uvijek nemam taj akcent jer znate kad duže vremena živite u Ljubljani morate kontrolirati kožicu između prstiju kao žabama može to brzo narasti ja sam kao što vidiš još uvijek zdrav – to jedna interna šala između Maribora i Ljubljane koji su u sličnoj situaciji kao ne znam Split i Zagreb ili Novi Sad i Beograd itd., što je bilo zapravo pitanje?
Pitanje tek slijedi – kako je to sve počelo? U principu vidim na popisu da je uz tebe 12 bendova a tko zna možda će biti još koji, ali sve sve krenulo i trenutno se još uvijek događa s Lačnim Francom pa da možda krenemo od tog trenutka u glazbenoj povijesti ovih krajeva.
Da, to je brend kojeg sam probudio misleći da ga nikad neću više dirati ali su došla takva vremena da je to jednostavno iskočilo u prvi plan, naime u posljednjih 15 godina više manje radio sam unutar žanrova. Svaki taj žanr ili kantautorstvo ili šansona ili gipsy swing ima svoja pravila koji te ograničavaju pogotovo kao tekstopisca – no u Lačnom Francu toga nema i pošto su na neki čudan način pjesme koje sam pisao ranih osamdesetih postale ponovo aktualne, tada je propadao socijalizam, danas propada kapitalizam, jednostavno nova generacija shvaća one tekstove na prirodan način kao da su za njih napisani i to mi je onda dalo snage, i nešto sreće moraš imati naravno. Da krenem ponovo glavom kroz zid i probudim taj brend mladim bendom koji ima te mladalačke snage da odsvira one pjesme ranih osamdesetih na pravi način, napravili smo nekoliko novih i postavili ih uz bok starima i pokazalo se da nisu ništa lošije čak da u novoj izvedbi neke starije bolje zvuče tako da je to za sada velika priča o uspjehu, a krunu sam dobio sada kad su iz Croatie Records prijavili novi album “Svako dobro” Lačnog Franca za Porina, pročitao sam da su najbolji hrvatski rock kritičari stavili naš album na prvo mjesto. To je ogroman kompliment i ja držim palčeve da uspije i osvoji Porina ove godine.
Ime Lačni Franc stiglo je iz romana Kvaka 22?
Da, tamo je bio jedan lik koji cijelo vrijeme trenira kako bi pobjegao iz vojske, iz rata i ostao živ, i on ima tamo ime Hungry Joe. Znaš kad smišljaš imena koja bi pristajala tvom bendu onda razmišljaš o tome da moraš naći ime koje će privući pažnju, da mora biti originalno, da jednostavno mora odražavati i članove benda i atmosferu i stil benda, tako da sam taj pridjev Lačni, što znači gladni, uzeo zbog toga jer smo se rađali u carstvu disko glazbe i bili smo gladni rokenrola, a ime Franc je inače bilo najčešće muško ime u našim krajevima, dok smo slovo “Z” dodali iz estetskih razloga jer na plakatu koji završava sa slovom “C” izgleda kao da je netko pojeo ugao. Zbog slova “Z” smo naravno kasnije imali velikih problema sa milicijom jer su oni rekli da su FranZove protjerali 1945. i da u Jugoslaviji nema gladnih i tako dalje, uglavnom onda je veselica počela…
Kad su te pozvali u bend vrlo brzo si preuzeo kontrolu, naime Lačni Franz je tada još bio Zeus i onda si ti došao i napisao gotovo sav materijal za prvi album i odmah se postavio kao vođa benda?
Pa da, stao sam za kormilo, preuzeo vlast i predložio da ne nastupamo dok ne napravimo devedeset minuta vlastitog programa, da budemo originalni, da slušamo svoje ideje i da se ne obaziremo na modu i neke druge stvari i to je uspjelo. Od lipnja do rujna 79. napravili smo tih 90 minuta i onda u 80-toj probudili pažnju i objavili prvi album, a ja sam onda sve više i više nagovarao ostale članove da počnu komponirati dok sam zadržao autorstvo tekstopisca jer drugi se time nisu bavili i to je bio nekakav zajednički rad. I sad, rijetko ti se u životu pruža prilika da snimiš recimo neke pjesme kojima nisi bio zadovoljan prije 30 godina, ja sam to sad napravio i snimio sam ih kako sam tada čuo no tada nije bilo tehničkih mogućnosti za to i to je stvarno nešto izuzetno – ono kao da se vratiš u vrijeme i ukradeš te četiri minute pa ih ponovo sada imaš priliku predstaviti staroj i novoj publici.
Moram citirati izjavu Petra Janjatovića, jednog od uglednijih rock novinara o bendu: “Lačni Franz u ono vrijeme razbarušenog novog vala bili su grupa koju su voljeli zahtjevniji, njihove pjesme su tražile izgrađen stav i uključen mozak. Zoran Predin je i od kritike i od kolega bio prepoznat kao jedan od najznačajnijih rock pjesnika novog vala, neka vrsta novovalnog Arsena Dedića, a upravo zbog njihovih pjesama su pravi fanovi Lačnog Franza učili slovenski jezik jer trebalo je doznati o čemu ustvari piše u pjesmi poput “Ne mi dihat za ovratnik” ili “Naj ti poljub nariše usnice” i tako dalje…” I sâm sam posegnuo za riječnikom Slovenskog u to vrijeme da prevedem neke pjesme jer je u ono vrijeme bilo jako zanimljivo doznati o čemu ustvari Zoran Predin pjeva.
Hvala, ja sam siguran da ono što dan danas znaju u regiji slovenačkog jezika da sam ja jedan od onih zbog koga su to naučili, druga stvar je bila u tome što sam stao iza koncepta da sam vjerodostojniji ako pjevam na materinjem jeziku i tada je ta radoznalost bila moderna u 25 – 30 godina. To se potpuno promijenilo, slovenački jezik je postao jedan od stranih jezika, isti kao turski ili bilo koji drugi svjetski jezik, pa sam onda odlučio i skupio dovoljno hrabrosti, uz Arsenovo nagovaranje i pomoć naravno, da počnem pisati originalno u hrvatskom na hrvatskom i ja mislim da sam uspio, a onaj izgovor i akcent će mi ostati, taj moj jugo esperanto, to je nešto što smo učili – naša generacija u školi taj nekadašnji srpskohrvatski ili hrvatskosrpski se pretvorio sada u, kako ja to nazivam, jugo esperanto i nikad neću naučiti pravilni j ili nj, meki ć će mi uvijek raditi probleme ali možda će to postati moj brend, možda će me publika po tome razlikovati od ostalih.
Govoriš nekoliko jezika no jednom si izjavio da kad pišeš pjesme na hrvatskom pojavi se jedan drugi Zoran Predin – alter ego koji ti daje pravu slobodu.
To sam rekao nedavno na sajmu knjiga u Puli kad sam ponovo Dežuloviću odgovorio na to pitanje. To je vrlo teško objasniti ako nisi u situaciji da to isprobaš, a izražavanje u ne materinjem jeziku daje ti tu novu slobodu da si drskiji, hrabriji, provokativniji i opušteniji na kraju krajeva. Neke stvari izjaviti na materinjem jeziku je vrlo teško ali može svatko od nas zamisliti recimo zašto toliko mladih novih bendova pjeva na engleskom jer njima to zvuči – to je jezik pop rock i ostalih muzika i malo bolje zvuči, ako kažeš neznam I Love You umjesto da kažeš Volim te, to nekome možda zvuči banalno pa se onda toga plaše ali ako je pravi osjećaj iza toga onda je apsolutno svejedno tako da ja radim još na tome i bit ću još bolji.
Koliko je zastrašujuće kad otkriješ da tvoje pjesme predviđaju neke događaje koji su se ostvarili deset ili čak dvadeset godina nakon što su napisane, evo pronašao sam podatak da se Miss Europe iz osamdeset druge obistinila – predskazuje raspad sistema, Sirene tulio – rat u Jugoslaviji, Zanzibar je u narodnim kuhinjama, čak se i jedna od onih legendarnih Praslovan nažalost obistinila?
U potpunosti! Moj sin Rok koji živi u Londonu rekao je “tata počni pisat o tome kako smo izgubili trbuh i kako nam je ponovo narasla kosa pa nek se to obistini”. Da, to je na neki način prokletstvo pjesnika koji može predvidjeti neke stvari, ja bih bio puno sretniji da se nisu obistinile, vjerujte mi, ali stojim iza istine i pišem na takav način tako da nemam druge!
Spomenuli smo sina Roka, ponosan si otac petero djece, a Rok je između ostalog kao akademski slikar napravio nekoliko zanimljivih stvari. Nama jako zanimljiva svakako su spotovi za Rolling Stonese ali i neke druge velike rock legende. Kako tata komentira spotove Stonesa?
To je znaš ono kad obistiniš svoje snove, njemu je to uspjelo tvrdim radom, ali kako da kažem, sresti svog idola može imati 2 rezultata, jedan je veliko veselje a drugi pak malo razočarenje, tako da ja mislim da je Rok osim Stonesa napravio puno dobrih stvari – svoje filmove koje su prikazivali po cijelome svijetu, još uvijek radi na tome, još uvijek radi velike stvari, recimo zadnja stvar koju je sada završio je bio jedan spot za Julijana Lenona, Johnovog sina iz prvog braka, i još – on mi zapravo zaboravi sve to reći tko i kako ali znam da mu je prošle godine najteže palo kad je imao toliko posla da je morao odbiti da radi spot za grupu The Who. Nazvao me usred noći i rekao “tata znaš što se dogodilo – morao sam reći NE grupi The Who, zamisli, nemam vremena”. To je stvarno nepravda zar ne? No ostali sinovi i kći su jednako uspješni u tome što rade, najstariji sin je pisac, piše za djecu, romane i novinar je, moja kći je dizajnerica u modi i kostimografkinja u filmovima i to, onda Žiga i studira matematiku i fiziku i on jedini nije u nekakvom umjetničkom pozivu, a najmlađi Črt ide u osmi razred i izvrstan je pijanista, tako da vidjet ćemo, svaki ima nešto svoje, a ja sam naravno ponosni tata koji se raduje njihovim uspjesima.
Prošla je godina, za nas koji uživamo u dobroj i kvaliteti glazbi, bila zaista tužna s obzirom da nas je napustilo toliko velikih imena. Dva velikana koja su puno utjecala na tebe kao autora posebno – Leonard Cohen i Arsen Dedić, oba s jednim posebnim senzibilitetom i načinom pisanja tako da je teško nositi se s gubitkom takvih velikih ljudi – koliko je to tebi teško?
Oni su vječni i na neki način i prisutni, recimo ja se nikako ne mogu pomiriti s time da Arsena više nema i jednostavno još ga nisam pustio od sebe jer je naše prijateljstvo i druženje bilo za mene toliko značajno da sad i preko dana ponekad u mislima s njim razgovaram i pitam ga za neke stvari. A s druge strane posljednji razgovori koje smo imali kad mi je jednom rekao da sada kad Kemice (Kemal Monteno) više nema, da je ostao gotovo sam – vjerovatno nas sve čeka takav dan, znaš ono kada se svijet oko tebe toliko promijeni da jednostavno rijetko nađeš srodnu dušu i to je vjerovatno vrlo neprijatno. Druga stvar je bila ove godine koju bi možda spomenuo, a bila je nova, to je da je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za literaturu kao kantautor – to meni puno znači i kad smo bili na sajmu knjige u Puli ja sam bio prvi kantautor na tom sajmu knjige okružen najboljim regionalnim piscima, velikim piscima i bio je to pravi trenutak da ih malo zezamo, znaš, jer ja mislim da je puno pisaca ljuto na tu komisiju koja je Dylanu dala tu nagradu, nekoliko pisaca je to razumjelo i prihvatilo, tako da možda je sâm predložio u razgovoru s Borom Dežulovićem da predložimo Nobelu da se napravi nova kategorija za nobelovu nagradu – kategorija za kantautora i da bi u toj kategoriji apsolutno mogli posthumno dati nagradu Arsenu i Leonardu Cohenu i Bobu Marleyu i Johnu Lennonu i tako dalje. Svijet se mijenja tako da literatura nije više samo vlasništvo pisaca već na neki novi način uz nove medije literatura se širi ima više obraza i sada čekam da netko od poznatih pisaca uzme gitaru i propjeva.
To bi bio pravi odgovor i snimiti jedan legendarni album koji će ući u povijest! Jedan veliki dio tvog života vezan je uz jazz i gypsy swing i moramo nekoliko riječi reći o tome, zanimljivo je kako veliki autor novog vala prijeđe u potpuno drugi stil i ostane jednako dobar i zanimljiv u njemu.
Vidiš to je kad znaš potražiti u sebi otvorenost i reći to mi se sviđa. Ja sam nakon što se Lačni Franz nekako umirovio, moram na ovom mjestu objasniti nešto, naime nitko od ekipe iz Franza nije ostao u glazbi, svi rade neke svoje poslove, više ne sviraju i nemaju više instrumenata i tako dalje, i kada smo se tada razišli ja sam rekao da se hoću i želim isprobati u raznoraznim žanrovima kako bi se dokazao da mogu i to. I prva stvar je bila da sam u Sloveniji radio pop glazbu i imao sam dva hita godine no i onda mi je to dosadilo i krenuo sam u etno s grupom Šukar koja svira tradicionalnu cigansku glazbu, rekao sam unutar vašeg žanra napravit ćemo nešto novo i napravio sam neke pjesme s njima s malo drugačijim tekstovima. Sadržaj tekstova je bio pogotovo drugačiji, to je bio album Mentol bombon, ja sam jedan čardaš pretvorio u opet veliki hit i s njima otišao u Francusku gdje sam prvi put uživo čuo gipsy swing i odmah se zaljubio te skužio da je to žanr na koji se može dobro podložiti kvalitetan tekst. Šansona je jednostavno ponekad bila prespora i predosadna i imala je pretežak tekst pa si mogao usred pjesme malo dremnut i to se meni nije sviđalo, rekao sam “ništa, to je novi žanr koji može podnijeti kvalitetan tekst, spoj gypsy swinga i šansone, to nitko nije radio tada. Onih godina možda je grupa Vaya Con Dios bila jedina koja je u pop glazbi spojila to, a u jazzu Django Reinhardt Music je bila svetinja i još uvijek je no tamo nema vokala, ali probudili smo All Purpose Lovers znači Ljubimac iz omare je bio 96-te apsolutna novost, totalno nešto novo u svjetskim razmjerima i ponovo se pokazalo da sam 16 godina prerano počeo s tim jer danas Zaz puni stadione, danas je ta glazba normalna, a onda sam, kad je Mar Jango Kvartet prestao s radom, imao taj gypsy swing bend. Sve je više bilo jazza, to me veselilo u tom razdoblju. No onda se i to raspalo. Rok je otišao u London, on je naime tamo svirao ritam gitaru, bubnjar u Izrael, a gitarista u Indiju, ukratko na sve strane svijeta i onda sam se vratio u nekakav pop rock sa Živim legendama, basistom legendarnih Buldožera i svojim prijateljima iz Maribora, da bi onda ipak imao ponovo sreće – naime sreo sam Damira Kukuruzovića i ponovo se probudio gypsy swing na najkvalitetniji način te smo počeli kao dva brata i danas imamo jedan za drugog takav osjećaj. Prijatelji, srodne duše i braća u mnogim pogledima, već smo napravili jedno pola zajedničkog albuma, no onda su došli drugi projekti i drugi razlozi, zdravstveni i tako dalje, ali nastavit ćemo Damir i ja ovo proljeće i mogu obećat za 2017. na jesen da Damir Kukuruzović i ja sigurno objavljujemo zajednički album.
Radujemo se tom projektu i suradnji s obzirom da veliki broj ljubitelja upravo takve glazba s nestrpljenjem očekuje nešto domaće, a malo je gypsy swinga na našoj sceni. Za kraj ovog ugodnog razgovora možda jedna najava za 2017. Lačni Franz nastavlja svoje putovanje?
Da, već se puno radi na tome. Najprije ćemo Matija Dedić i ja napraviti promociju našeg albuma “Tragovi u sjeti 2”, jer se prošle godine dogodilo neočekivano da je album “Matija svira Arsena” bio toliko uspješan, najprodavaniji, sa šest Porina, da jednostavno nismo imali vremena odsvirati promocijske koncerte pa krećemo sada. 10.02 Sava centar u Beogradu, 14.02. Cankarjev Dom u Ljubljani, 28.02. Vatroslav Lisinski u Zagrebu, a onda u trećem mjesecu s Lačnim Franzom idemo u Sarajevo gdje ćemo napraviti vrlo poseban koncert. Naime ove godine je prošlo 20 godina od prvog poslijeratnog koncerta Lačnog Franza u Sarajevu na tadašnjoj Akademiji scenskih umjetnosti i zbog policijskog sata koncert je bio u 4 popodne, zapravo bila su dva koncerta, uglavnom našli smo neke snimke i probat ćemo napravit ono u znak sjećanja, pozvat one ljude koji su bili tamo, koji su davali izjave i to, te napraviti veliki koncert i naravno idemo svirati bilo gdje nas budu zvali. Već imamo par kontakata za koncerte ljeti, dosta često nastupam sâm s gitarom u malim prostorima do 100 ljudi recimo, te kao što sam rekao, s Damirom ćemo se sigurno probuditi na proljeće tako da me čeka puna i radosna godina.
Bio je ovo zaista iskreno veliki užitak. Zorane, hvala ti na ovako iscrpnom razgovoru o karijeri i planovima za godinu pred nama. Nadam se da ćemo se vidjeti u Slavonskom Brodu ove 2017. godine i to na koncertu jer već radimo na tome!
Pa da, vrijeme je apsolutno, naime samo putujem kroz Slavonski Brod i još nikad nisam tamo nastupao. Bilo bi dobro da se sada recimo u naredne tri godine pojavim na svoja tri načina, s rock and rollom, gypsy swingom i Matijom Dedićem s našim šansonama. Poruka Brođanima je da se vidimo ove godine.