Zamišljam se kao da sam u nekoj sjevernoj zemlji, sjedim u fotelji, znate one koje se mogu njihati, gledam u vatru uz topao čaj i razmišljam o svojoj ljubavi koja je daleko od mene, ali koju nikako ne mogu zaboraviti jer uz njezine ruke i u njezinom zagrljaju sam uvijek bio siguran i najbolje sam se osjećao.
Tako se osjećam slušajući ovo što slijedi i tako bih mogao opisati novi studijski album engleskih rockera ili u ovom slučaju art rockera iz grupe Elbow. Predivni tekstovi i opuštajući glas Guya Garveya čine ovaj album lijepim za slušati. A da ne govorim o art pristupu glazbi, tim divnim klavirskim dionicama i taktovima električne gitare koji vas natjeraju na razmišljanje, možda o izgubljenoj ljubavi, a možda i o ljubavi koju tek trebate iskusiti.
Iako je Guy poznat kao vrlo dobar tekstopisac, kao da ga je nedavni ulazak u brak s prelijepom glumicom Rachael Stirling naveo na ovakve tekstove o vječnoj ljubavi, povezanosti, brizi i sve to uz glazbeni minimalizam koji lijepo teče kroz cijeli album. Ovaj album je ujedno i eksperiment novog zvuka, iako prepoznatljivog, ali nakon odlaska bubnjara Richarda Juppa prije samog snimanja poigrali su se drugačijim ritmovima u kojima obilaze razne glazbene formacije, poput trip hopa i soula. Produciranje albuma radio je i ovoga puta Craig Potter.
Album počinje pjesmama „Magnificent“ i „Gentle Storm“ koje su možda i najbolje na ovom studijskom izdanju, pogotovo prva sa simfonijskim dionicama na čemu su radili članovi The Hallé Orchestra. Prve dvije pjesme na albumu i sjajna četvrta „All Disco“ su ujedno i prva tri singla albuma. Između njih se nalazi sjajna „Trust The Sun“ s divnim klavirskim dionicama koje se savršeno stapaju s odličnom lirikom, „I just don’t trust the sun to rise when I can’t see your eyes. You’re my reason for breathing“.
Ima tu još vrlo dobrih pjesama poput „Firebrand & Angel“ ili „K2“ gdje Guy Garvey opisuje svoju zemlju, otok, zbog koje mu se čini kao da ih svi mrze i nastavlja „Maybe darling they do but they haven’t met you. They only know the villains at the tiller and they gambled the farm on a headline“ što na neki način opisuje i stanje s Brexitom.
Elbow zvuči dobro čak i ondje gdje samo čujete gitare i klavir, kao u pjesmi „Montparnasse“, a da ne govorim o onoj naslovnoj koja se posebno ističe na albumu, što duljinom, što totalno drugačijom atmosferom, ponekada i melankoličnom. Naslov albuma „Little Fiction“, po meni, nije samo dodijeljen zbog jedne od pjesama, nego ovaj uradak i jest njihova mala fikcija, njihov korak dalje, unatoč odlasku bubnjara, što bi za neke značile i trzavice u bendu, ali ne i za Elbow. Upravo naslovna stvar ima taj progresivni i psihodelični zvuk koji mogu stvoriti samo kvalitetni bendovi i producenti, baš kao što je to u slučaju Elbowa, definitivno nepravedno zapostavljenog projekta koji se nekako nalazi u sjeni komercijalnijih imena.
„We protect our little fictions
Like it’s all we are
Little wilderness mementos
But there’s only you and me here
Fire breathing
Hold tight
Waiting for the original miracle“
Elbow mogu još puno toga pokazati publici, talent je nemjerljiv, hrabrosti imaju i vjerujem da će osvojiti i mnoge druge baš kao što su i mene. Mislim da bi više trebali ići u smjeru pjesme „Little Fictions“, jer to je ono što se posebno ističe na albumu, taj zvuk koji me osvojio najviše.
Prihvaćajući se pisanja recenzije mislio sam da će mi kao slušatelju dosaditi njihov zvuk jer Elbow inače nije moj „đir“, ali se sve promijenilo kada sam stavio slušalice na uši i pritisnuo – play.