Ima filmova koji su dobri, ima filmova koji su odlični; pričamo o specijalnim efektima, govorimo o glumi, scenografiji, glazbi…
Ima i onih koji ostavljaju dubok trag; rado ih ponovno pogledamo kad prođe neko vrijeme nakon što smo ih vidjeli prvi put… I ima onih rijetkih koji te promijene, koje najradije (zbog njihove snage, iskrenosti i uvjerljivosti) ne bi u skorije vrijeme ponovno pogledao. Jer onaj snažan osjećaj ne umine, već se i pojača. Tuga. Neprebolna. Pretočena u vrhunski umjetnički rad. Onaj koji postavlja niz pitanja o ultimativnim temama, o životu i smrti. I koji otvara, bez obzira na gledateljevo iskustvo, nove pore, filmofilske i ljudske.
Film “Manchester by the Sea” redatelja i scenarista Kennetha Lonergana premijerno je prikazan na Sundance Film Festivalu prije više od godinu dana, a govori o Leeju Chandleru, majstoru za održavanje, kojemu umre brat. Lee, uz svoju tragičnu prošlost, koja se pred nama odmotava u nizu njegovih sjećanja i razmišljanja (flashbackova) dobiva skrbništvo nad maloljetnim nećakom i treba organizirati i svoj i njegov život. Zašto je to teško (ili nemoguće?), i ima li ikakve nade otkrit će vam ova vrhunska drama. Casey Affleck je izvanredan, u zrelim glumačkim godinama; iza sebe ima niz odličnih ostvarenja (npr. Good Will Hunting, Interstellar, The Assasination of Jesse James by the Coward Robert Ford – da nabrojimo samo neke). Podsjetio bih i na njegov redateljski rad “I’m Still Here” o kolegi glumcu, velikom umjetniku Joaquinu Phoenixu.
Teško je (i divno) gledati unutarnju i svaku drugu borbu čovjeka koji je emocionalno umro nakon obiteljske tragedije i koji traži smisao i razlog da se sljedećeg jutra probudi i suoči sa samim sobom i svojim gubitkom. Moram li istaknuti neke scene, izdvojio bih onu u policijskoj postaji i pokušaj suicida, ili razgovor s bivšom suprugom Randi (odlična Michelle Williams). No, i ostali – Kyle Chandler u ulozi Leejeva brata (glumio je između ostalog u filmovima Carol, Argo i The Wolf of Wall Street) ili pak, za Oscara opravdano nominiran, mladi Lukas Hedges. I glumačke minijature (poput one Mathewa Brodericka) su bravurozno izvedene. Glazbena potka filma također je važna. Od Raya Charlesa i Boba Dylana do Handela i, posebno, Albinonija. Mnogi su (i mnogo) koristili njegov Adaggio, no samo su rijetki uspjeli učiniti to s mjerom i bez suvišne (u pogrdnom smislu) patetike. Za to treba biti majstor. A Kenneth Lonergan to jest. U ovom izvrsnom projektu nepravedno bi bilo izostaviti ulogu, ne samo u producentskom, nego i idejnom smislu, Matta Damona. Za predivno oslikavanje američke prirode i društva “kriv” je Jody Lee Lipes.
U nogometnom svijetu vječno je pitanje koji je Manchester bolji. U filmskom dileme nema. Najbolji je Manchester by the Sea.