Heavy metal i jazz – nespojivo, rekao bi netko, ali itekako moguće i ostvarivo, barem prema priči i glazbenom životu Brune Mičetića, gitariste i frontmena riječkog heavy metal benda Keops i ujedno alfa i omega jazz projekta Bruno Mičetić trio u kojem osim njega na gitari svita i američki pijanist, skladatelj i aranžer te član HRT-ovog orkestra Joe Kaplowitz i Dado Marinković (u prvoj postavi Adriano Bernobić).
Svatko na svoj način može iskazati svoju kreativniju, emotivniju i intimniju stranu, netko kroz tekstove, netko kroz pjevanje, a Bruno to uspješno radi kroz svoj „solo“ projekt i jazz. Kada je s Keopsom, raspusti kosu, zamaše glavom i ispuše se, pretoči sve frustracije u vrlo dobre riffove i solaže, a kada sveže kosu u rep, sjedne na stolicu (može i stajati, nije problem), stavi gitaru na desnu nogu ili prisloni uz sebe te stavi prste na žice, nastane projekt „Bruno Mičetić Trio“.
Već su ozbiljnost projekta i kvalitetni jazz prikazani kroz prvi studijski album „Phantom’s Whsiper“, a sada su na drugom studijskom albumu, izdanom pod etiketom Dallas Recordsa uz potporu Ministarstva kulture, ljestvicu podigli dosta visoko. Ostvarena je ponovno suradnja s mnogim jazz glazbenicima, kao što su Goran Rukavina, Joe Kaplowitz, Dado Marinković, Gojko Tomljanović i Vojkan Jocić. Album je producirao Primož Grašić u svom studiju u Sloveniji, no sudjelovao je i u jednoj pjesmi „Beauty For P.G.“, jednostavno jer su to upravo inicijali Primoža Grašića kojemu je pjesma i posvećena.
Ovo nije samo jazz album, nego i swing, blues, soul, samba i funk album, što je lako za naslutiti već prema nazivu pjesama, ali ovo je i nadmašilo naša očekivanja. Jedan lijepo kreiran jazz album, vrhunski odrađen i u melodičnom i u virtuoznom smislu. Iako nisam pretjerani ljubitelj jazz ovaj album me oduševio, upravo zato što od prve do posljednje pjesme priča jednu priču, glazbenu priču, onu izvornu, baš kao što to i jest jazz, baza iz koje je proizašlo toliko puno glazbenih smjerova da ih je sve teško nabrojati.
Album počinje energično pjesmom „Luna Llena de Samba“, kao da gledam film Whiplash i ludog maestra J.K. Simmonsa kako dirigira cijelim orkestrom fenomenalnih glazbenika. Nakon toga slijedi malo swinga sa sjajnim individualnim instrumentalnim dionicama, ne u natjecateljskom smislu, kako to nekada zna izgledati, nego kao da su svi jedno, jedan drugoga nadopunjuju, svatko na svojem instrumentu. Slijedi nešto laganiji ritam u pjesmama „After You Are Gone“, „Night Walz“ i naslovnoj desetominutnoj „Beauty Of Your Soul“, koju slušam i zamišljam neki američki jazz klub, fajrunt, tik pred zoru i uživam u zadnjim taktovima koncerta. I onda se budim, počinje funk stvar „That’s What It Is (Funk)“, pa malo lijepog bluesa u „Blues For P.G.“, a potom se vraćamo na „ono što doista jest“ („That’s What It Is“), ali u swing verziji.
Jedina mala zamjerka oko albuma je što kratko traje, tek 49 minuta jer ja bih još tog jazza.
Već sam pisao kako je hrvatska jazz scena neizostavna u svjetskim jazz enciklopedijama, nedavno sam recenzirao Igora Geržinu koji je zaista jedan od najboljih predstavnika novog doba, a sada mogu to slobodno reći i za Brunu Mičetića i njegov trio, koji su uspješno utabali put za još uspješniju predstavu od četiri slova, zvanu – jazz.