Aljoša Šerić (Pavel): “U 90-ima mi se dogodilo sve ono prvo lijepo, tulumi, ljubav, poljupci…”
23. veljače 2017.
Nikola Knežević (2090 Članci)
Podijeli

Aljoša Šerić (Pavel): “U 90-ima mi se dogodilo sve ono prvo lijepo, tulumi, ljubav, poljupci…”

Grupa Pavel se kroz novi singl vratila u devedesete, odnosno kako samo ime singla kaže “Lažu devedesete”.

Upravo devedesete, one stvarne, odrastanje, odnos s ocem, budućnost diskografije, Ramirez, sve su to teme intervjua kojeg smo odradili s Aljošom Šerićem iz grupe Pavel.

Kakve su uopće bile devedesete iz Vaše perspektive, odnosno perspektive Pavela?

Kada sam pisao pjesmu, pisao sam po svom sjećanju, a ono je lupa s roza staklom, ono ustvari uljepšava i romantizira. Međutim ne smije se zaboraviti da je to zlo desetljeće, desetljeće rata, korupcije, kriminala, smrti i ono za koje bi iole normalan čovjek promislio kako je bolje da se nije dogodilo bez obzira što je to desetljeće u kojem smo dobili državu, bili napadnuti, dobili rat itd. No zaista je tih 5 godina bilo izuzetno teško. S druge strane to je bilo i desetljeće u kojem sam odrastao i vrijeme u kojem sam proživljavao svoju adolescenciju, prve tulume, ljubavi, zaljubljivanja, poljupce  i sve ono prvo lijepo. Tako da je bilo dosta teško pomiriti o čemu ću pisati. Slično je bilo i s Gonzom koji je rekao kada je čuo pjesmu „na koju stvar da stavim akcent, na što da igram?“. Ne smijemo biti previše sentimentalni, ali i turobni, koliko scena rata, koliko vedrijih, ali mislim da je dobro to sklopio i jako sam zadovoljan s tim kako je prezentirao pjesmu s videom. Sjajan je spot, Gonzo je prikazao zanimljiv spot sa scenama od Dražena Petrovića do svih tih famoznih, poznati i lijepi trenutaka.

Nije prvi put da surađujete s Gonzom?

Ne znam koja je to po redu suradnja, ali uvijek za njega kažem kako dosta radi, što znači da je i dobar. Svaki njegov loš spot je nečiji odličan spot, tako da on nikada ne napravi nešto loše, uvijek je ziherica, što bi rekli.

U Hrvatskoj je inače praksa izdavanja singlova nekakav prioritet, pa onda nekakav album koji će sačinjavati sve ono što ste objavili plus nekoliko novih pjesama. Koliko to govori o teškom stanju u diskografskom smislu u Hrvatskoj?

Diskografija je mrtva u onom smislu kojeg je imala do 2005. godine, stream preuzima posao i njih čeka, iako već i kasne, preobrazba. Sve više postoji PR agencija i na koji način će nadoknaditi onu količinu novca koja je stizala njima preko prodaje tvrdih predmeta na kojima se nalazila muzika, ne znam, to je njihova stvar da rješavaju. Za sve nas bi bilo bolje da diskografi što bolje posluju. Što se tiče fizičkog izdavanja albuma, mi ne odustajemo od te forme, ja sam odrastao na njoj i da se izmisli neki novi album slušanja muzike nego što su to stream i servisi, opet bih inzistirao na albumu jer to volim. Shvatili smo isto tako da ako izdaš jedan ili dva singla, nakon toga odmah album, što je bila praksa prije 10 godina, radijski urednici drugačije tretiraju singlove koji su već na izdanom album, nego one koji još nisu nigdje zabilježeni. Onda naravno i pod nekakvim savjetom diskografa pazimo da objavimo makar 4 ili 5 singlova, ne želim više, iako se traži to od nas da razdužimo cijeli album, no onda se gubi potpuno smisao albuma, ne namjeravam izdavati kompilacije, kao što Neno Belan radi. Nemam ništa protiv toga, štoviše poznajem ga i izuzetno cijenim kao glazbenika i autora, ali ne bih tako radi, odnosno da su sve pjesme već poznate prije izlaska albuma. Trudit ćemo se i dalje biti na jednoj zlatnoj sredini i četiri singla je sasvim dovoljno da se predstavi album.

Bez obzira na stanje u hrvatskoj glazbi grupa Pavel je nekako zarazila u pozitivnom smislu slušatelje, pogotovo u radijskom eteru. Kotrlja li se sve onako kako ste i mislili?

Dobro je, imamo sreću da nas, s obzirom da radimo pop glazbu, dosta glazbenih urednika cijeni, vrte nas pa se i ispunjava svrha glazbe koju radimo. Ako radiš pop glazbu, a ona nije popularna ili se ne vrti na radiju, onda nema smisla. Više sam nego zadovoljan, nemam što drugo osim toga reći.

Inače se uvijek na spomen Vas vratim na razdoblje Ramireza, benda kojeg sam volio puštati u eter, tada su to bile pjesme koje su osvajale etere, a sada isto to činite i s Pavelom. Odakle inspiracije, kako nastaju pjesme?

Hvala ti što si puštao Ramireza, ti si jedini (smijeh), ne, nisi jedini, puštao se nešto Ramirez, ali ipak puno manje nego Pavel, znam po izvješćima ZAMP-a. Da sad ne ulazim zbog čega, nije ni važno. Ali nemam nekakvu formu, ja sam neki pristojniji novac uspio zarađivati od glazbe unazad  dvije ili tri godine. S obzirom da je prva pjesma Ramireza izdana 2004. godine, onda sam 10, što pričam, 15 godina ukupno radio glazbu i nisam zarađivao od nje. Nemam nikakvu formu za pisanje, trudim se pisati što više i što bolje te mi je drago kada se nekome pjesma zakači za uho. Ideš dalje, trudiš se pisati što više, to je najvažnije, što više pisati, onda će se nešto i dogoditi.

Prošle godine ste bili u stručnom žiriju Karlovačkog rock off festivala, još jedno priznanje Vašem radu, a i festival je zaista jedna sjajna stvar za mlade i još neafirmirane bendova, iako ima tu i imena koja su već dugo na sceni. Meni su nekako takvi festivali možda i najvažniji jer se daje mogućnost onima koji ne mogu pronaći prostora na već gustoj sceni. Kako Vama sve to izgleda?

Slažem se, festivali imaju dosta smisla, ako nešto donesu glazbenicima koji  se prijave na takav festival.  Ima puno tih demo festivala, ok nešto manje nego prije, ali znam kada smo se mi prijavljivali 2000-ih, nagrade su bile doslovno, da ne kažem za „onu stvar“. Da bar imaš nekakav osjećaj prestiža jer nastupaš na festivalu, nego svi nastupaju na nekom demo festivalu, tako da je to totalno promašena forma. No na Karlovačko rock off festivalu zaista se bendovima pokloni bitna stvar, bilo da je to pitanje u studiju, spot ili nešto treće, to je opipljiva nagrada, tako da ovaj festival ima smisla. Bili smo svjedoci kako je bilo jako dobrih bendova i priznajem iz prve ruke vrlo teško odlučiti tko će biti na prvom mjestu. Nadam se da će iduće godine festival biti jednako toliko uspješan jer to je festival na koji se stvarno isplati javiti, svakome bi to preporučio.

Gledam malo Vas i Vašeg oca, garderobno se nadopunjujete, a otac je jednom rekao kako je tako i u sudnici. Nećemo o tom poslu, znamo da je stresan, dođe li onda glazba kao nekakav ispušni ventil?

Sigurno. Stjecajem okolnosti sve manje vremena posvećujem svom dnevnom poslu, glazba polako preuzima primat i to je dobro. Ja se nadam da je to dobro. U svakom slučaju ne bih  možda pisao ovakvu glazbu da nisam imao sigurnost koju pruža dnevni posao, a to se jednostavno odnosni na mog prijatelja Nenada Borgudana i  grupu Detour koji je tamo jedini i glavni autor, da ne govorim o drugim ljudima iz mog okruženja koji imaju svoje dnevne poslove, ali se bave i glazbom. Pruža ti to da ne moraš kalkulirati s glazbom. Ja se nadam da ne bih pisao drugačije i podilazio publici da nemam drugi izvor prihoda, međutim ne znam, ne mogu sa sigurnošću reći, možda bih pokleknuo, možda išao niz dlaku. Ali teško da bi moja glazba izgledala isto. Vrlo vjerojatno bi i moj dnevni posao izgledao drugačije, ovo što si rekao da je stresan, to je apsolutna istina. Da nemam glazbu pitanje je da li bi se dugo bavio time, jer ja sam u pravo još otkada sam diplomirao 2003. godine.

Je li otac nekakav glazbeni sudac koji će poslušati pjesmu prije nego što ugleda svjetlo dana? Znamo kako je recimo odvjetnik Čedo Prodanović kolekcionar ploča i strastveni ljubitelj glazbe, je li to i u slučaju Vašeg oca?

Nije, nije (smijeh). Čedo Prodanović je jazzer, to iznimno cijenim iako ja ne volim jazz, zato što ga ne razumijem. Moj otac sluša i prati, ima sluha, čak i bolji glas od mene, lijepi tenor. Nije da nosi pjesme, da ih analizira i savjetuje. Nikada se nije bavio glazbom i ne mogu reći da mu je to prirodno, ali imamo lijep odnos. Poštuje to što radim i bez njegove potpore, pa makar ona bila uvijek i isključivo blagonaklona, drugačije bih živio. Svako dijete od svojih roditelja, i ja ću uvijek biti njihovo dijete pa kad budem imao i 60 godina, zaslužuje podršku roditelja, što god radili.

Hvala lijepa na razgovoru, puno uspjeha i s Pavelom i privatnim životom.

Hvala, držim i vama fige, što više lijepih recenzija i najava.